Propali vikend srpskih neonacista
Odjednom mi je sinulo: pa, to su oni!
Eto, prošao je i taj dramatični jedanaesti oktobar. Najavljen – i od MUP-a brže-bolje zabranjen – marš neonacista beogradskim ulicama nije se, kako se ispostavilo, ni dogodio. Bila je to jedinstvena prilika za njihovo prestoničko vatreno krštenje, njihova velika šansa. Kad ono – ništa. Čist ćorak, reklo bi se.
Tako ispada da su neonacisti jedino uspeli da nam demonstriraju – sopstvenu nevidljivost. Da li je sva ona medijska halabuka koja je prethodila ovom razočaranju od događaja opravdana? Treba li se uopšte plašiti tih bizarnih mutanata savremenog doba – srpskih neonacista?
Dođe čoveku nakon svega ovoga da se upita: ima li ih uopšte? Simptomatično je i to što su od trideset četiri uhapšena lica, čitavih deset zapravo strani državljani.
Ali, da se ne zavaravamo, ima srpskih neonacista, svakako da ih ima. Naravno da ih ima. Samo, zašto ih onda, dođavola, nismo videli?
Dobro, realno je pretpostaviti da se boje policije. Zabrana je zabrana i tu nema šale! Ni srpski neonacisti nisu baš toliko glupi. Ali, možda nije uopšte stvar u tome. Možda su naprosto stidljivi i ne pada im lako to premijerno pojavljivanje pred očima Beograđana. Pa su odustali u poslednjem trenutku, poput mlade koju, u venčanici i s buketom u ruci, skrha nagli nedostatak samopouzdanja?
Bilo kako bilo, ja lično tog dana u gradu, ma koliko da se trudio, dugo nisam uspevao da primetim nikakve neonaciste. Neobična skupina raznolikih antifašista bila je ispred Platoa, što je prizivalo prijatno-neprijatna sećanja na raznorazne slične skupove na tom mestu tokom čitavih devedesetih. Na Trgu Republike okupila se standardna ekipa – ova naša tvrda premda beskrajno smorena nacionalistička desnica. Tu je negde i „Obraz”, sa svojim novim i ingenioznim, rimovanim sloganom: „Sa verom u Hrista, protiv komunista!”.Ali, od neonacista ni traga ni glasa. Tek kasnije primetio sam da se unaokolo mota i jedna grupica mladića spojenih obrva, niskih čela, razjapljenih ustai tupavih pogleda – njih desetak-petnaest otprilike. Odjednom mi je sinulo: pa, to su oni! Policijskim kordonom na sopstvenu sreću razdvojeni od daleko brojnijeg antifašističkog skupa koji je u tom trenutku prolazio Trgom Republike, uživali su u privilegiji da im, pod zaštitom tog neprobojnog tamnoplavog zida, dovikuju „uvrede” („Pederi! Šiptari! Jevreji!”) i s vremena na vreme podižu desnice u poznati nacistički pozdrav. Nakon čega bi se obavezno smejuljili i zgledali onako kako to čine sva problematična derišta kada, na užas okoline i sopstveno zadovoljstvo, urade nešto što se nikako ne sme.
Bio sam, na izvestan način, razočaran. Posmatrao sam ih s nevericom. Može li se izgledati jadnije?
Znači, to su ti naši strašni neonacisti?
Te sunčane oktobarske subote, događaji su se potpuno preoteli kontroli. Umesto s neonacistima, kojih gotovo da i nije bilo, poslovično slabo zainteresovani Beograđani tako su dobili priliku da se upoznaju s jednom drugom dosad uglavnom jednako nepoznatom skupinom, ali sa sasvim drugog kraja našeg sve šarenijeg i bogatijeg političkog spektra. Jer, nije se tamo, kod Platoa, na antifašističkom „kontramitingu”, okupio samo uobičajeni melanž liberalnih intelektualaca, javnih ličnosti, predstavnika nevladinog sektora i građanski orijentisanih Beograđana, mada – bilo je i njih, ne kažem. Takođe,bilo je i to više nego ikad pre, čini mi se, predstavnika gej, lezbijskih i kvir organizacija. Ali, prvi put takvim jednim skupom zapravo je potpuno dominirala nova, mlada, radikalna i borbena levica: crne marame povezane oko (uglavnom) golobradih lica, crni bejzbol-kačketi natučeni na glatka čela, duboke „DrMartens ”čizme, tartan, koža, nitne, pirsinzi, tetovaže. Stil, stil je ono što je tu bitno, gotovo jednako koliko i političke ideje! Nad glavama su im se vijorile crno-crvene anarhističke zastave, crvene zastave radničkih pokreta i PACE i GAY PRIDE zastave duginih boja.
Zauzeti šopingom i kuliranjem po kafićima, Beograđani su ipak zastajali, okretali glave, istezali vratove da osmotre ovu neobičnu kolonu. Videlo se da su u čudu. Da na ovako nešto još uvek nisu navikli. Treba im, pretpostavljam, dati vremena da se snađu. Ovo je, uostalom, bio tek prvi susret radikalno leve ulične gerile i Beograđana. Viđaće se u budućnosti, pretpostavljam, još.
Za sada, međutim, Crni blok, Autonome, Antifa – sve su to još uvek za običnog i prosečno informisanog srpskog građanina prilično nepoznati i, čini se, zbunjujući termini. Njihova estetika i stilizacija jednako su im novi i donekle šokantni. I čini se da nisu baš sasvim sigurni da najbolje shvataju o čemu se tu radi. Što reče jedan nevini prolaznik, posmatrajući u čudu ovu šaroliku kolonu, ljut i isfrustriran kao da pokušava da prati neku iznimno teško razumljivu koreografiju: „Ništa ja više ne razumem! Ko su sad pa ovi? Fašisti ili antifašisti?!”
Vladimir Arsenijević
[objavljeno: 14/10/2008]