Tranzicijski period ove zemlje je obiljezen brojnim okupljanjima, protestima i strajkovima, sve u maniru mirnih i civilizovanih gradjanskih manifestacija, a bilo je i radikalnijih pokusaja ostvarenja svojih zahtijeva, agresivno usmjerenih, ali ne prema strukturama vlasti vec prema sebi i vlastitom zdravlju, naravno rijec je o strajkovima gladju. I nista od toga nije dalo nikakve rezultate, niti isprovociralo javnu raspravu, u najboljem slucaju se dobilo par minuta priloga u tv dnevniku. Upravo takva ignorancija svih dosadasnjih mirnih gradjanskih manifestacija je jedan od najvecih uzroka nasilnog karaktera danasnjeg protesta, nakon kojeg, gle cuda, svi govore samo o tome, mediji bruje, politicari zakazuju vanredne sjednice, nesto se desava. A budimo krajnje otvoreni i priznajmo da pitanje bacanja “kamenja na sistem” vec dugo lebdi u zraku. Ni u drzavnim medijima, na radiju i televiziji, nisu rijetke emisije u kojima je tema revolucija, demonstracije, pasivnost gradjana… Zar se u razgovorima odvec cesto ne spominje primjer Francuske, Italije i drugih zemalja u kojima pobunjenicki plam zapali ulice i dovodi do promjena. Drustvo je cekalo prvi kamen i on je bacen. Da li ce nakon njega sistem ozbiljnije uzimati u obzir zahtijeve izrazene mirnim putem ili ce poletiti i drugi kamen, ostaje da se vidi.