Prilog teoriji državnog kapitalizma

[Lamanov]

Prilog teoriji državnog
kapitalizma (I)

Prvobitno objavljeno na "Antikapitalizam", 2006.
Ponovo objavljeno, sa izmjenama, na "Antiblog", 2007.

U ovom kratkom eseju pokušaću da izložim osnovne probleme koji nas suočavaju kada pokušavamo postaviti jedno od osnovnih, kako istorijskih, tako i praktičnih pitanja koja muče revolucionarnu ljevicu dvadeset i prvog vijeka: šta je bio Sovjetski Savez?

Zašto se ovdje radi i o praktičnom pitanju? Pa da li je uopšte potrebno posumnjati u validnost tog pitanja, ili su sva teorijska i ideološka nadmetanja učinila očiglednom činjenicu da je ovo pitanje postalo centralna istorijska tema preko koje se definiše praktični odnos prema onome što nazivamo klasna borba. Pa Loren Goldner uopšte ne pretjeruje u tvrdnji da nam obično postavljenje pitanja: „Koje godine je u Rusiji nastupila kontrarevolucija?“ može dati čitav uvid u to šta određeni pojedinac ili grupa misli uopšte o revoluciji, socijalizmu, njegovom poželjnom modelu, načinu ostvarivanja i sadržaju, te na koji način je spreman/spremna praktično da djeluje.[1] Sama činjenica da je Sovjetski Savez kao nakaradna totalitarna tvorevina svojim osamdesetogodišnjim postojanjem gušio radnički pokret čitave planete, nekada čisto svojom predstavom, a nekada direktno i krvavo, tenkovima, represijom i izdajom, ukazuje na jedini logičan odnos koji radnička klasa može zauzeti prema njemu, sada već objektu prošlosti, ali i dalje subjektu pseudorevolucionarne mitologije. Nama koji revolucionarnu teoriju proletarijata shvatamo kao konstantnu potragu za praktičnom istinom ovo pitanje se nameće istovremeno kao praktično pitanje. Ovaj esej je posvećen svim onim anarhistima i „ultra-ljevičarima“[2], uključujući „marksiste-humaniste“ (i ostale), koji su odbili da prihvate staljinističku karikaturu socijalizma i Sovjetski Savez kao model za ostvarenje revolucionarne emancipacije čovječanstva, i u toj tvorevini – što možemo uzeti za originalan doprinos revolucionarnoj teoriji – identifikovali kapitalistički sadržaj međuljudskih odnosa.[3] Na osnovama ove revolucionarne kritike i odgovarajućeg praktičnog odnosa prema Sovjetskom Savezu nastala je teorija koja je Sovjetsku Rusiju i njene satelite definisala kao „državno-kapitalističke“ tvorevine – teorija državnog kapitalizma.

Prirodno, stvar je mnogo komlikovanija od čistog retrospektivnog odnosa. Naravno da ne možemo svako društvo koje nam se jednostavno ne sviđa okarakterisati kao „kapitalističko“, ako ne razumijemo prvenstveno šta je kapitalizam, kako se reprodukuje, kakve forme uzima i na kojim osnovama egzistira. Samo u kontekstu razumjevanja kapitalizma možemo svojoj teoriji dati validnu osnovu. Pioniri teorije državnog kapitalizma dugo vremena su se morali boriti kroz redefinisanje osnovnih postavki oko toga šta je kapitalizam. Nove dimenzije praktičnog odnosa su ih natjerale na teorijsko preispitivanje čitavog revolucionarnog projekta. Ovo je podrazumijevalo i kritički osvrt i sukob sa mnogim postavkama koje su činile ni manje ni više osnovu njhovog dotadašnjeg razmišljanja. Mnogi se, prirodno, toga nisu nikada mogli u potpunosti ili uopšte osloboditi, i u tome leži glavni defekt njihovih teorija. Ideološka tradicija Druge internacionale i „ortodoksnog marksizma“ ostavila je dubok trag u onome što se – tačno ili neopravdano – nazivalo revolucionarnim teorijama. Praktična borba za regrupisanje pokreta koji je počeo da gubi sopstveni klasni rat, prvo u Rusiji i Njemačkoj, zatim u Mađarskoj, Italiji, i na kraju u Španiji, morala se poklopiti sa teorijskim preispitivanjem svega što je do tada činilo aksiomatiku tog pokreta. Poraz u tom ratu, kao i razočarenje u ono novo čudovište koje se ogrnulo nazivom „radničke države“, zahtijevalo je jasno objašnjenje i preispitanu teoriju koja će istovremeno pokazati i opravdanost daljeg postojanja radničkog pokreta, kao i novu dimenziju njegovog postojanja – suprotstavljenost staljinizmu i Sovjetskom Savezu.

Gotovo istovremeno, sa početkom treće decenije dvadesetog vijeka, nastupile su – kao prvo – borbe između radničke klase organizovane u savjete i onih koji su se pomognuti revolucionarnom praksom proletarijata domogli komandnih pozicija, zatim cijepanje militantnog dijela radničkog pokreta na one koji su prepoznali značaj samoorganizacije proletarijata i one koji su prihvatili da se povinuju komandi predstavnika iz Moskve, i na kraju – prateći sve to – preispitivanja na osnovi novih teorijskih i praktičnih otkrića koja su postavila osnovu za razračunavanje sa svim što je do tada kočilo razvoj revolucionarne teorije. Da bi razumjeli razvoj teorije na osnovi burnih događaja dvadesetih godina prošlog vijeka, moraćemo se osvrnuti na te događaje.

Prvi talas (1917-1921)

Ovo, naravno, nije još jedan pokušaj pisanja kratke istorije revolucija. Nas prvenstveno zanimaju procesi i njihovi rezultati, sažeti u kratke rezimee burnog vremena koje je nastupilo sa ruskom februarskom revolucijom 1917. koja je označila početak prvog velikog revolucionarnog talasa u Evropi. Sa neočekivanim februarom došao je i masovni pokret, fabrički komiteti, obnavljanje seoske komune i stvaranje radničkih savjeta i kooperativa. U ovoj samoorganizaciji radničkih masa po prvi put u istoriji, nakon kratke epizode Pariske Komune, vidimo i otkrića novih praktičnih oblika revolucionarne borbe – uspostavljanje kolektivne komunikacije kroz direktnu demokratiju radničkih savjeta. Istovremeno, nastupilo je i buđenje skoro propalog socijalističkog pokreta koji je u novom životu masa našao i preporođeno opravdanje sopstvenog postojanja. U Rusiji, na čelu borbe protiv „starog svijeta“ ogrizlog u imperijalističkom ratu našli su se marksistički militanti organizovani u boljševičku partiju, pod Lenjinovom komandom, odlučni da svoj program sprovedu u djelo. Organizovani kao disciplinovana militantna sekta, nametnuli su se masovnom pokretu svojom sposobnošću prilagođavanja zahtijevima većine, i osvojili mjesto predstavnika radničke klase koji će u trenucima njene sporosti – svojstvene masovnosti cjelokupnog pokreta – odlučno zametnuti borbu u željenom pravcu. Ostalo je istorija: osvajanje vlasti u novembarskim danima, dekreti o zemlji i miru, početak građanskog rata... Svu priču već dobro znamo. Lenjin, Trocki i družina smatrali su da će spas ruskoj revoluciji donijeti samo revolucija na zapadu. U međuvremenu – sve se mora podrediti potrebama rata. „Radnička država“ mora biti spašena od „bijelih“ po svaku cijenu, pa makar to značilo i uništavanje fabričkih komiteta,[4] ponižavanje radnika i sovjeta, uspostava tajne policije,[5] politički teror, biroktratizacija u svrhu efikasnosti, militarizacija rada,[6] brutalna diktatura manjine u ime nečega što već postaje mrtvo slovo na papiru, jer je u stvarnosti već mrtvo.

Poricanju ovog toka zbivanja, naravno, nema mjesta. Ako neko želi potezati motive, preimenovati protagoniste ili označiti krivce drugom bojom, to može, ali se ipak radi o potpuno drugoj stvari. Bitno je prvenstveno ono što se zbilo, i šta je rezultat svega. Činjenica je da su fabrički komiteti, kao osnova za buduću organizaciju sovjeta, rastureni, i da je tek embrionsko „slobodno udruživanje rada“ zamjenjeno – militarizacijom rada – komandnom strukturom u proizvodnji. Svi osnovi kraja revolucije leže u činjenici da su radnički savjeti poraženi, i da je uspostavljena komanda – ma kako „revolucionarne“ i „marksističke“ – vladajuće manjine.

Revolucija na zapadu je zaista izbila, ali je već bilo kasno da se uhvati pod ruku sa zamahom koji je nastupio na istoku. Poraz revolucije na zapadu nije jednostavno uzrokovao „degeneraciju“ takozvane „radničke države“ u Rusiji, nego je taj proces tekao istovremeno i uzajamno. Pobjeda boljševika u novembarskim danima (Oktobarska revolucija) istovremeno je nametnula boljševički psihološki autoritet i njihov model revolucije kao onaj koji treba slijediti. Obnavljanje Internacionale koje je trebalo poslužiti uspostavi koordinacije radničkih militanata donijelo je nametanje boljševičkog ideološkog autoriteta. (Ispostavilo se da je osnivanje nove Internacionale za boljševike predstavljalo stvaranje efikasnog diplomatskog aparata u međunarodnoj ulozi odbrane „radničke države“.) Sukob koji se nadvijao zatezanjem odnosa između vlasti i radnika u Rusiji, koji je kulminirao pobunom mornara i radnika u Kronštatu, već je najavljen rascjepom u Internacionali koja je našla osnove u praktičnom odnosu prema događajima u Njemačkoj samo godinu dana ranije. Ubistvo Rose Luxemburg i Karla Liebknechta koje je KPD[7] ostavilo u rukama pro-boljševičkog rukovodstva, praćeno je raspadom partije na militante koji su bez čekanja htjeli obnoviti vlast radničkih savjeta sa radnicima koji su masovno napuštali sindikate, prepoznajući u njima agente vlasti, i na rukovodstvo koje je, podržano iz Moskve prema ubjeđenjima već oprobanog modela, stalo uz izdajničku SPD.[8] Sa izbijanjem novog ustanka oficira – Kapp puč – 80000 radnika u Ruhru se naoružalo prijeteći uspostavom vlasti savjeta. SPD je – podržana od strane KPD-a po moskovskom nalogu kao „lojalna opozicija“ unutar nove „radničke vlade“ – poslala vojsku na radnike. Od KPD-ovh izbačenih militanata osnovana je KAPD koja je, potpuno orijentisana pojmu vlasti savjeta i fabričkih komiteta, podržala svaki potez autonomne oružane akcije radnika, tako se protiveći direktivama vodećih ruskih komunista.[9] Ovim je osnova za rascjep Kominterne položena. „Ultra-lijevi“ militanti – sada već lijevi komunisti – koji su optužili boljševike za nametanje modela koji ne odgovara uslovima razvijenog zapada, posmatrajući iz blizine mehaniku savjeta, počeli su sumnjati u rezultate ruske revolucije.

Poraz revolucije u Njemačkoj praćen je zapečaćenim krajem ruske revolucije: otvorena represija koja je vršena pod izgovorom efikasnosti i „ratnog komunizma“ – naišavši na otvoren otpor sa kronštatskom pobunom[10] po završetku građanskog rata – pretvorila se u otvoreni rat za očuvanje vlasti partije i separacije nad onima koji su trebali biti „predstavljeni“ – radnicima. „Istorijski trenutak u kojem je boljševizam trijumfovao u Rusiji za sebe, a socijaldemokratija vodila pobedničku bitku za stari svijet, označava konačno uspostavljanje onog stanja stvari koje se nalazi u srcu dominacije modernog spektakla: predstavljanje radničke klase je postalo njen najveći neprijatelj.”[11]

Biseri tranzicije

Ideologija separacije na one koji predstavljaju i one koji su predstavljeni leži u istorijskoj podlozi organizacije naslijeđene iz vremena Socijalističke internacionale.[12] Lenjin je kao jedan od vođa reorganizovanog socijalističkog pokreta postao glavni čuvar ideologije „ortodoksnog marksizma“. Takav „marksizam“, primjenjen na specifične ruske uslove, transformisao se u boljševičku ideologiju koja se počela nametati preko Kominterne za teorijski i organizacijski model naizgled uspješne proleterske revolucije. Da bi razumjeli sva silna objašnjenja, patnje, rascjepe, projekte i zablude boljševika, morali bi shvatiti njihov tadašnji način mišljenja i djelovanja u skladu sa sopstvenim uvjerenjima.

Koncepcija „državnog kapitalizma“ nije potekla od lijevih komunista koji su tim imenom kasnije okarakterisali boljševičku državu, već od socijalističkih profesora Druge internacionale (Kaucki, Bernštajn, Hilferdig i drugi) koji su taj termin upotrebili za rezultat onoga što se naziva tendencijom centralizacije kapitala. Za njih – a ovim podrazumjevamo i njihove slijedbenike u Rusiji, uključujući Plehanova i Lenjina – „državni kapitalizam“ se izjednačavao sa „monopolističkim kapitalizmom“, kao centralizacija kapitala u monopol nad cjelokupnom društvenom proizvodnjom. Ovim bi se, prema njihovoj pretpostavci, prevazišla kontradikcija društvene proizvodnje i privatne aproprijacije, i time bi osnova za socijalizam već bila postavljena. Radilo se o naizgled pozitivnoj stvari, koja svojim evolutivnim karakterom deterministički određuje „dekadenciju“ kapitalizma, i sama od sebe postavlja socijalizam kao nužnost. Radilo se o tome da je „državni kapitalizam“ ka socijalizmu „korak naprijed“. Ovo mišljenje se poklapalo sa jednom od osnovnih zabluda „ortodoksnog marksizma“ (koje izgleda i danas ne popušta): osnovu kapitalističkog društva čini privatno vlasništvo, te bi jednostavno ukidanje privatnog vlasništva postavilo osnovu za socijalističku rekonstrukciju društva. (Naravno, Marks nikada nije smatrao privatno vlasništvo za osnovu kapitalističkog društva, nego otuđeni rad – vratićemo se ovome u nastavku.) Time se privatnom vlasništvu, kao osnovi kapitalizma, uzroku „anarhije tržišta“, jednostavno suprotstavilo državno, odnosno društveno vlasništvo.

Zašto je ovo bitno? Pa socijalistički profesori su ovu koncepciju poklopili sa sopstvenim ideološkim projektom: „radnička partija“ koja pod okriljem proleterske revolucije uzima vlast u državi, ukida privatno vlasništvo, nacionalizuje, odnosno „socijalizuje“ sredstva za proizvodnju, i pod demokratskom kontrolom radničke klase organizovane u sindikate i partiju, uspostavlja centralizovanu „radničku državu“, a time socijalizam. „Zakon vrijednosti“ na tržištu jednostavno se zamjenjuje socijalističkim „zakonom planiranja“.

Primjećujete kako se pojmovi društveno i državno vlasništvo, nacionalizacija i socijalizacija, miješaju? Zahvaljujući početnoj zabludi, to uopšte ne predstavlja problem. U „radničkoj državi“, društveno vlasništvo je istovremeno državno, a podruštvljavanje je istovjetno nacionalizaciji. (Ipak, Marks nikada nije upotrebio izraz „radnička država“ kao takva, makar ne u afirmativnom kontekstu.[13])

U Rusiji, prema oficijelnom shvatanju, desilo se nešto što će upravo voditi ka tom cilju. Specifični uslovi – caristička represija i nazadnost zemlje – su promijenili način organizovanja „radničke partije“ koja je uzela vlast, kao i zadatke koji su postavljeni pred tu partiju. Umijesto masovne partije, vidjeli smo militantnu organizaciju profesionalnih revolucionara. Partija i sindikati, koji šire svoju osnovu tek nakon osvajanja vlasti, postaju glavni nosioci moći radničke klase. Nacionalizacija sredstava za proizvodnju, pod okriljem vlade, prvi je uslov ostvarivanja socijalizma, a sovjeti i fabrički komiteti – bez obzira na nadu položenu u njih sredinom 1917. – ispadaju samo obični tranzicioni posrednici, trenutna forma radničkog organizovanja. Upravo kao forma, mogu se mijenjati, jer je sardžaj – nacionalizacija – već ostvaren.[14]

Ovo izvrtanje suštine za formu i miješanje površnosti za sadržaj predstavlja ideološki izraz izvrtanja revolucionarnog procesa. Pod okriljem davno usvojenih ideoloških objašnjenja, klasni rat boljševičke vlade nad radničkom klasom mogao se lako prikriti. Ipak, optužiti nekoga za svjesno gušenje revolucije nije moguće. Vođe su imale drugačije vizije i planove, i jedino su krivi za to što su se ponašali u skladu sa svojim predubijeđenjima. Naravno, ni Lenjin ni Trocki nisu nikada tvrdili da je socijalizam u Rusiji neposredno ostvariv, a kamoli da je na pomolu. Specifični uslovi su promjenili i ulogu „radničke partije“. To su njih dvojca među prvima i shvatili. Prema klasičnom shvatanju koje na svojoj površini uopšte nije pogrešno, neposredno ostvarenje socijalizma u nerazvijenoj zemlji kao Rusija nije bilo moguće. Razlog izbijanja proleterske revolucije u Rusiji, prema Trockom – u skladu sa njegovom teorijom permanentne revolucije[15] – leži u globalnoj podjeli rada i imperijalističkoj eksploataciji zemalja sa jeftinijom radnom snagom. Pred boljševičku vladu je postavljen zadatak razvijanja ekonomske osnove zemlje po svaku cijenu. Tek na taj način može se postaviti, uz nacionalizovanu proizvodnju i iščekivanje „svjetske revolucije“, osnova za socijalizam. Pod okriljem partije i demoktratskom „kontrolom“ radnika, država mora prvo razviti svoje proizvodne snage da bi moglo biti govora o socijalizmu.[16] Kako je Lenjin argumentovao (5. maja 1918.):

„Stvarnost nam govori da bi državni kapitalizam bio korak naprijed. Ako bi u malom vremenskom razmaku ostvarili državni kapitalizam, to bi bila pobjeda.“[17]

U svojoj polemici sa lijevim krilom ruskih Komunista, Lenjin je trvrdio da je za Rusiju nužno ostvarenje državno-kapitalističke privrede koja prethodi socializmu, te da se u komplikovanoj situaciji dihotomije između napredne političke direktive i nazadnih ostataka predkapitalističkog društva, aktuelna borba svela, ne na borbu između kapitalizma i socijalizma, nego na borbu za provođenje zadataka kapitalističkog razvoja pod kontrolom „radničke države“. I „ratni komunizam“ – koji je uništio fabričke komitete (vlast radničkog kolektiva na radnom mjestu) i kooperative (veza selo-grad) uvođenjem komande specijalista u svrhu efikasnosti za postrebe fronta – i NEP (Nova ekonomska politika, 1921.) – kao konačno uspostavljanje državnog kapitalizma – iako nebulozno i usputno, smatrali su se za privremene i nužne operativne promjene koje će pomoći izgradnji socijalističke osnove. Naravno, u svrhu cilja, sredstvo se nije biralo. Birokratska komandna struktura zavedena u razrušenoj ekonomiji – na Lenjinovo oduševljenje – organizovana je prilagođenim tejlorizmom (kapitalističkom doktrinom za poboljšanje efikasnosti proizvodnje u fabrici i povećanje proizvodnosti rada – takozvani „naučni menadžment“).

Doduše, vrijedi načiniti jednu napomenu. Uobičajeni lenjnistički argumenti koji žele opravdati Lenjina i boljševičku vlast glase ukratko ovako: zbog rastućeg „nereda“ u privredi i izbijanja građanskog rata, eksperimentalni koncepti radničke kontrole morali su se ostaviti po strani. Naravno, ovo je potpuno pogrešno. Potezi industrijske radničke klase u svrhu preoblikovanja uslova sopstvenog života, koji su nastupili sa februarskom revolucijom, proizveli su fabričke komitete – otjelovljenje kolektivnog i direktnog odnosa među ljudima na mjestu radnog procesa. Tokom osvajanja vlasti, boljševici su upotrebili fabričke komitete, ali nakon uspostavljanja Sovnarkom-a, poveli su prve poteze ka njihovom sputavanju. Okarakterisali su ih kao „anarhične“ strukture koje izražavaju samo „uske, lokal-patriotske“ interese manjih „grupica“, zanemarujući „šire klasne interese“. Ipak, kao 100% radnička tijela, fabkom-i su već prvih dana vršili poteze ka centralizaciji i koordinaciji „odozdo“. Bili su otjelovljenje svih egalitarnih tendencija par excellence. Zalagali su se za „totalnu radničku kontrolu“ kojoj je bio suprotstavljen koncept boljševičke ograničene i formalne „radničke kontrole“ – „Dekretom o radničkoj kontroli“ od 14. novembra – ograničene partijski kontrolisanim tijelima, vladom, sindikatima i sovjetima, već podređenim snazi dekreta. Kada su fabkom-i pretrpili potpun rasap, već do aprila sledeće godine, o građanskom ratu kakav će se javiti još nije bilo ni riječi. Sam Lenjin je govorio aprila 1918. (još dok je vodio raspravu sa „lijevim krilom“): „građanski rat je u suštini okončan“.[18] Program “naučnog menadžmenta” (tejlorizma), nasuprot opravdavajućoj zabludi, predstavlja mirnodopsku politiku “povećanja produktivnosti”, “radne discipline” i “izgrađivanja osnove za socijalizam”.

Specijalisti i organizatori su postali kičma proizvodne administracije. Kada je uveden NEP i državna privreda razbijena u nekoliko velikih trustova, uspostavljeno je, mada pod kontrolom državnog monopola, tržište na kome se može obnoviti razmjena, prvenstveno između grada (industrije) i sela (poljoprivrede), i upravna birokratija je – zajedno sa partijskom administrativnom birokratijom – postala osnova nove klase koja je izrastala na promjenjenim odnosima u proizvodnji. Još u vrijeme rata, posmatračima koji su došli u Rusiju i „nižim“ bojševicima koji su počeli sumnjati u ispravnost odluka rukovodstva, postala je očigledna negativna promjena u strukturi sistema. Veliki broj specijalista, menadžera, partijskih funkcionera i koordinatora počeo je formirati parazitski sloj koji sa jedne strane de facto ispoljava kotrolu nad radnicima u proizvodnom procesu, a sa druge, nagriza redove partije osvajajući uticajne administrativne pozicije. Bilo je samo pitanje vremena kada će imaginarna radnička demokratija i „radnička kontrola“, relikvija predratnog perioda, izgubiti značaj kao obična iluzija revolucionarne infantilnosti, čiji su poslednji propagatori unutar partije – takozvana „Radnička opozicija“: Kolontajeva[19] i Šljapnikov – ućutkani kao „sindikalisti“.

Državno rukovodstvo razvilo je sopstveno političko-ekonomsko objašnjenje „tranzicionog perioda“ na osnovama „ortodoksnog marksizma“. Glavni teoretičar za ekonomska pitanja, Preobraženski, razvio je teoriju „primitivne socijalističke akumulacije“ koja je imala za cilj da objasni kontradikcije u razvoju i odnosima „radničke države“. Preobraženski je tvrdio da bi u procesu tranzicije određenog društva između kapitalizma – kojim vlada „zakon vrijednosti“ – i socijalizma – kojim vlada „zakon planiranja“ – oba zakona operisala istovremeno nadopunjavajući se. Zato je kombinacija državne kontrole tržišta, ali i sâmo njegovo postojanje, za vrijeme NEP-a mogla biti objašnjena nadopunjavanjem dva suprotstavljena zakona. U državnim trustovima je, naravno, dominirao „zakon planiranja“ nad ograničenom slobodom usmjerenog „zakona vrijednosti“ u procesu konkurencije na bazi profita-i-gubitka. Na selu, gdje su postojali parcelisani seljaci-poljoprivrednici koji su proizvodli za razmjenu, dominirao je zakon vrijednosti. Vjerovanje u ovu teoriju dovelo je Preobraženskog na zaključak da bi vlada trebala odbaciti prijedloge desnog krila (Buharin i Tomski) o „uravnoteženom razvoju“ zbog brzine razvoja slobodne poljoprivrede i time „zakona vrijednosti“, te da se treba putem progresivnog oporezivanja poljoprivrednog sektora ulagati u razvoj industrije kao osnove „zakona planiranja“. Ovo istiskivanje viška vrijednosti iz poljoprivredne proizvodnje za ulaganje u industriju nazvano je „primitivna socijalistička akumulacija“. Kada je Staljin započeo masovnu kolektivizaciju i industrijalizaciju šest godina nakon Lenjinove smrti, i time navodno ukinuo „zakon vrijednosti“ i uspostavio potpunu dominaciju „zakona planiranja“, na osnovi vladajućih predubijeđenja imao je opravdanje za tvrdnju da je Sovjetski Savez „izgradio socijalizam“.

Ali sama činjenica da se ova „izgradnja socijalizma“ zasnivala na zakonski potvrđenom ubiranju viška vrijednosti kojeg proizvode radnici, na operaciji vrijednosti kao objektivisanog mrtvog rada, na proizvodnji roba kao robnih-formi, na reprodukciji radne snage kao robe i njenoj eksploataciji umjesto na „slobodnom udruživanju rada“, na postojanju tržišta – iako striktno kontrolisanog – gdje se vršila razmjena, i da su ti procesi praćeni političkom i oružanom represijom i rađanjem birokratskog sloja uzdignutog kroz državnu administraciju, ukazuje na odnose koji izgledaju – iako sada bez buržoazije – poprilično kapitalistički. (Da li su radnici zaista prodavali radnu snagu, da li je postojalo tržište, kapital, robna-forma, da li je birkoratija bila zasebna klasa, itd. – to su pitanja kojima ćemo se pozabaviti u drugom dijelu. Na ovom stepenu analize ograničićemo se na posmatranje razvoja Sovjetskog Saveza iz perspektive savremenika.)

Autonomija u regresiji

Kao što vidimo, prva rasprava koja je uključila pojam državnog kapitalizma u kontekstu objašnjavanja kontradikcija sovjetskog sistema potiče iz međusobica u Rusiji. Prvi potezi boljševičke vlade koji su naslutili radikalne promjene u rezultatu svih revolucionarnih događaja 1917. pratili su krizu u plamenu građanskog rata. Boljševici nisu mogli a da ne iskoriste podršku koja im je pružena od strane sovjeta u novembarskim danima. Ali kontrarevolucija koja je bila na pomolu, rat sa Njemačkom i prijetnja političke krize i nestašice u proizvodnji, natjerali su boljševičke vođe na radikalne poteze koji su se kosili sa kursom zacrtanim entuzijazmom prethodne godine. Potezi radnika koji su težili širenju osnove autonomije i samouprave na principu komiteta i savjeta, kosili su se sa planovima rukovodstva koje se zanimalo za efikasnost i povećanje produktivnosti. Fabrički komiteti su stajali na putu sprovođenja nacionalizacije i podrvrgavanja proizvodnje ekonomskom planu – „zakonu planiranja“. Sentiment vođa je bio jasno izražen. Tomski se žalio kako „produktivnost je pala tako nisko da radnici proizvode manje vrijednosti od njihovih nadnica.“ Do marta 1918. žalbe je uputio i budući vođa sindikalne „Radničke opozicije“ koji se žalio da je proizvodni proces u rukama radnika koji svojim „neznanjem“ koče napredak.[20] Porođajni bolovi proleterske revolucije i teškoće samoorganizacije u haotičnim prilikama nisu naišli na razumjevanje vlasti. U prvoj polovini 1918. već su načinjeni, nakon prvih zahtjeva, i prvi potezi u zavođenju komandne strukture u proizvodnji. Prvenstveno na ratom zahvaćenom područiju Crvena armija je razgonila komitete i uvodila operativne specijaliste čiji je glavni zadatak bio nadgledanje proizvodnje i osiguranje discipline na radnom mjestu.[21] Ispostavilo se da se za Lenjina „glavni problem socijalizma sastoji u disciplinovanju rada“ – dakle, isti problem kao i u kapitalizmu. To je činilo i glavni sadržaj promjena na ekonomskom planu zavođenja kontrole, nazvanom „Novi kurs“. Politički se to već ostvarivalo kroz upotrebu Crvene armije i uspostavljanje izvanredne komisije za borbu protiv kontrarevolucionarnih elemenata (Večeke) pod direktnom kontrolom vlade (iako su, naravno, glavni neprijatelji bili oni koji su htjeli da vrate sat unazad prije Oktobra). Sindikati koji nisu bili pod izravnom kontrolom partije polako su potisnuti novim sindikatima. Kolektivna uprava u proizvodnji – koja se autonomno gradila nakon Februara – zamijenjena je individualnim menadžmentom koji se smatrao nužnim u velikim industrijskim postrojenjima. Do maja mjeseca fabrički komiteti su isključeni iz širih funkcija, a sovjeti su, bez realne baze za opoziv predstavnika od strane radnika, proizvodne i oružane, ostali u rukama boljševičke partije. Kada su izbori za sovjete – već sve rijeđi – dovodili neboljševičke predstavnike u većinu, lokalne čeke su jednostavno poništavale izbore i raspisivali nove. Zabrinutost je konačno pronašla put i među uticajne partijske krugove. Brigu nove frakcije takozvanih (ruskih) lijevih komunista izrazio je u njihovom biltenu Ozinski:

„Mi se zalažemo za izgradnju proleterskog društva klasnom kreativnošću samih radnika, a ne ukazima kapetana u industriji. Ako proletarijat ne zna kako da izgradi nužne pretpostavke za socijalističku organizaciju rada, niko ne može to učiniti za njega i niko ga ne može natjerati na to ... Socijalizam i socijalističku organizaciju će uspostaviti radnici ili neće biti uspostavljena: a uspostaviće se nešto drugo – državni kapitalizam.“[22]

Sa ulaskom u drugu polovinu godine zahvaćenu ratom i invazijom, te užurbanim sprovođenjem prethodnih planova i uvođenjem „ratnog komunizma“, uslovi za debatu su se potpuno promijenili, i „lijevi komunisti“ su izrasli u oformljenu opoziciju, ali podijeljenu u dva dijela. „Tehnokratski“ dio lijevog krila (uključujući Buharina) prihvatio je „ratni komunizam“ kao napredak ka komunizmu, i hiperinflacija koja je uslijedila shvatila se kao najava potpunog nestajanja novca, pa vjerovatno i robne-forme uopšte. Druga polovina, koja je odbila da prihvati ove tendencije (uključujući Ozinskog), izrazila je do tada najjači argument protiv novog kursa: u aplikaciji komandnog menadžmenta i rasturanju kolektivnog upravljanja zarad efikasnosti centralizovane uprave, boljševička vlada radi na atomizaciji radnika i njihovom pretvaranju u proste „objekte u proizvodnji“ i „dodatke mašinama“ – atomiziranim objektima kapitala koji služe za njegovu reprodukciju. (Ovaj argument poklapao se sa onim što će kasnije postati temom jedne od glavnih rasprava vezanih za Marksovu teoriju – otuđenje i otuđeni rad.)

Opšta konfuzija, koja je dijelom bila i rezultat ideološkog izjednačavanja državne kontrole sa socijalizmom, još se više produbila kada je kronštatski ustanak, po završetku građanskog rata 1921, pokazao otvoren jaz između države i radničke klase – slomljene ekonomskim i političkim terorom. Očevidno socijalistički zahtjevi koje su pobunjenici uputili morali su se ignorisati amnezijom i klevetama, a na katastrofalno stanje u privredi nakon ratne devastacije i gladi, moralo se odgovoriti „Novom ekonomskom politikom“. Sa NEP-om, rodila se i nova opozicija u obliku grupa koje su, za razliku od rasturene „Radničke opozicije“ i kasnije „Lijeve opozicije“, jasno bile odvojene od partije: „Sovjetska partija“ radnika-militanta Peniučkina, „Radnička istina“ koja se okupila oko Bogdanova i koja je izrazila potrebu za „novom partijom“, i „Radnička grupa“ starog radnika-revolucionara Mijasnikova, koja je – objavivši manifest u kome NEP naziva „novom eksploatacijom proletarijata“ – učestvavala u organizovanju serije štrajkova 1923.[23] Dok se na zapadu u krugovima njemačko-holandskih i engleskih lijevih komunista i italijanske komunističke ljevice polako rađalo teorijsko odbijanje sovjetskog modela na principu teorije državnog kapitalizma, u Sovjetskom Savezu, do 1923. sva priča o prospektu socijalizma kao „pozitivne čovjekove samosvijesti“ je završena, ako ne i ranije, onda i konačno, Staljinovim dolaskom na vlast i početkom „sovjetskog trijumvirata“. Pored toga, rasprava o karakteru sovjetske države koja će se povesti tek za nekoliko godina izvan njenih granica, koja ima da otkrije i istraži kapitalističku suštinu „ruskog komunizma“, već se naslutila u raspravama između Lenjina i ruske „komunističke ljevice“ ubrzo nakon Oktobarske revolucije.

[kraj prvog dijela]

[1] L. Goldner, Communism is the Material Human Community, Collective Action Notes [tekstovi svih navedenih referenci koji nisu na sprskom/hrvatskom bez navedene stranice su internet transkripti i slobodno prevedeni sa engleskog jezika]
[2] Prvenstveno mislim na Aufheben, koji su uradili definitivno najbolju razradu teorije državnog kapitalizma, sa najboljom kritikom cjelokupne teorije do tog trenutka.
[3] I ne mislim samo na SSSR, nego i na njegove kasnije verzije: Kinu, „narodne demokratije“ i posebno SFRJ. Koliko god truda uložim u pokušaj da SSSR definišem kao kapitalistički sistem, upola manje truda će mi biti potrebno da učinim isto sa titositičkom Jugoslavijom.
[4] R.M. Jones, The Expirience of the Factory Committees in the Russian Revolution, Solidarity, Bromley (bez godine); M. Brinton, Bolsheviks and Workers’ Control, Solidarity, London 1970.
[5] Dž. Legit, Čeka, Lenjinova politička policija, Rad, 1981.
[6] E. Goldman, My Disillusionment in Russia, Double Day, Page & co, New York, 1923.
[7] Liga Spartakovaca, 1. januara 1919. preimenovana u Komunističku partiju Njemačke.
[8] Socijaldemoktratska radnička partija Njemačke, uktratko – vodeća u Drugoj (socijalističkoj) internacionali; 1914. promijenila retoriku i podržala imperijalistički rat.
[9] Ipak, i ta partija će uskoro svoje promovisanje savjeta pretvoriti u običnu demagogiju.
[10] P. Avrich, Kronstadt 1921, Princeton University Press, 1970; I. Mett, La Commune de Cronstadt, Paris 1938; L. Thorndycraft, The Kronstadt Uprising of 1921, Left Bank Books, Seattle 1978; itd.
[11] G. Debord, Društvo spektakla, teza 100.
[12] O tome sam već pisao u Partija i klasa, Antikapitalizam, maj 2006.
[13] Pogledaj tekst K. Marx, Conspectus of Bakunin’s ‘Statism and Anarchy’, (1972.) gdje Marks kaže za Bakunjina kako „he should have asked himself what form the administrative function can take on the basis of this workers’ state, if he wants to call it that.” – “If he wants to call it that”!? Predlažem ovaj tekst da se čita kao jedan od glavnih za razbijanje ortodoksne mitologije koja se razvila oko Marksovog lika. Inače, on u Komunističkom manifestu govori o „osvajanju demokratije“, dok se kasnije ispravlja, napuštajući propozicije manifesta, i govori o razbijanju državne mašinerije. Možda najbolji primjer Marksovog shvatanja revolucionarne vlasti leži u knjižici Građanski rat u Francuskoj iz 1871, oslanjajući se na iskustva Pariske Komune.
[14] „Na sveruskoj konferenciji sindikata u junu [1917.], Miljutin, boljševički predstavnik, rekao je da bi [fabrički] komiteti trebali da budu ćelije [u sklopu] sindikata, a da bi radničku kontrolu izvodili sindikati i sovjeti [pod, naravno, kontrolom partija].“ R.M. Jones, The Expirience of the Factory Committees in the Russian Revolution, Solidarity. I sam pojam „radničke kontrole“ postao je dvosmislen: dok su radnici sami taj slogan, praktično, kroz fabričke komitete, sprovodili u djelo kao potpunu kontrolu koja se sa radnog mjesta širila na upravljanje cjelokupnom zajednicom, boljševici su „radničku kontrolu“ shvatili kao radnički nadzor nad proizvodnjom, kao nadgledanje procesa koji je po svojoj suštini, kako ćemo vidjeti dalje, odvojen od samih radnika.
[15] L. Trocki, Permanentna revolucija, Otokar Keršovani, Opatija 1973.
[16] L. Trocki, Izdana revolucija, I, Otokar Keršovani, Opatija 1973.
[17] V.I. Lenin, Collected Works, XXVII, Progres Publishers, Moskva (više izdanja), str. 293.
[18] Citirano u G. Boffa, Povijest Sovjetskog Saveza, I, Otokar Keršovani, Opatija 1985. str. 78.
[19] A. Kollontai, Workers’ Opposition, Solidarity, London 1961; prvi put objavljeno u Правда, 25. januar 1921. – zalagali se za predaju upravljanja radnicima organizovanim u sindikate; u stvari, upravljačka uloga partije bila bi prenesena samo na drugu birokratsku frakciju: na onu organizovanu u sindikate.
[20] Citirano u R.M. Jones, The Expirience of the Factory Committees in the Russian Revolution, Solidarity, Bromley (bez godine)
[21] Rad efikasnog aparatčika Kobe-Staljina kao političkog komesara pri „caricinskoj grupi“ može se uzeti za reprezentativan primjer; v. I. Deutscher, Staljin, Globus, Zagreb 1977, str. 171.–196.
[22] O izgradnji socijalizma, Komunist (Коммунист), broj II, april 1918. Valja uzgred napomenuti licemjeran potez ove komunističke „ljevice“ okupljene oko pomenutog biltena. Sva četvorica tadašnjih prominentnih „lijevih komunista“: Ozinski, Buharin, Smirnov i Lomov, prije nego što će preći o opoziciju, sjedili su u upravnom tijelu „Vesenke“ – centralne institucije koja je sprovodila razvlaštenja radnika i fabkom-a i vraćala „specijaliste“ na stara mjesta. Tek kada su anatemisani zbog njihovog protivljenja brest-litovskom miru, pa na Lenjinovu instrukciju izbačeni iz Vesenke, izjasnili su se i po ovim pitanjima.
[23] Aufheben, What was the USSR?, III, broj VIII, 1999.

[hajduk]

Ovo ti je dobro,ali kad se samo piše o analizi komunizma tu si super, ali ima igra iza igre gledaj znam da se nećeš složiti sa mnom ali bitno je da pročitaš.

Jesi skužio a jesi,da u komunizmu nema privatne svojine?Šta misliš zašto?Zbog radnika?Nije,nego zbog jebene nafte.Možda si čuo za razne teorije zavjere koje su pune senzacionalizma i na čije argumente ja lično ne dajem ni pet para,ali dubljom analizom sam skonto da u tim nekim primjerima ima nešto, što će reć da gdje ima dima ima i vatre.O čemu se radi?Pazi,biznismeni poput Nelsona Rokfelera i negovih kolega su spremni uložiti ogroman novac ako će biti sigurni da će im se to isplatiti u narednih 100 i više godina.On i njegovi kompanjoni su skontali biznis sa naftom,međutim potrefilo se da je tadašnja ruska dinastija Romanov u svom posjedu imala izvorišta nafte a Nelson & CO. su to saznali, i to je za njih značilo da će imati konkurenciju a to oni nisu ni po koju cijenu htjeli,oni su htjeli MONOPOL nad prodajom nafte.I šta im je bilo raditi?Kako preuzeti naftna polja u Rusiji?Došli su na ideju da naprave neki pokret koji bi zbacio Romanove sa vlasti.Uložili su ogromnu lovu u to.Našli ljude koji će pisati o tome i koji će agitovati za to i dali im sve potrebne uslove.I šta se dešava?Topovima sa Aurore kojima je označen početak boljševičke revolucije,pada ruska monarhija ali ne pada kapitalizam.Rusija tih godina postaje privatna država Nelsona&CO. jer u komunizmu nema privatne svojine,sve prelazi u ruke države pa samim tim i naftna polja u Rusiji,ali države koja iza kulisa je privatno vlasništvo biznismena.Pazi ja sa ovim činjenicama ne želim umanjiti ideju komunizma koja je meni okej,već ti skrećem pažnju sa kakvim mi protivnikom imamo posla.Knjige koje ti preporučujem da pročitaš a možda si za neke i čuo su:

ZBIGNJEV BŽEŽINSKI:Velika šahovska tabla

Ovaj lik ti je zaslužan za rušenje komunizma u svijetu,ovaj lik ti je stvorio Al keidu kada su se Afganistanci borili protiv ruske okupacije,ovaj lik je dobio zadatak da uništi komunizam ili da ga dezavuiše, kada kapitalistima komunizam više nije trebao.U ovoj knjizi opisuje buduće zadatke kapitalista kako da urede svijet da bi oni mogli što bolje zaraditi.


SEMJUEL HANTINGTON:Sukobi civilizacija

Ovaj lik treba da naslijedi Bžežinskog,njegov zadatak je da širi među etničke sukobe tako da bi kapitalisti mogli iz dobrostojećih zemalja kao što je bila naša, isisati sav kapital i postići kontrolu nad njima preko MMF-a i drugih organizacija koje kapitalisti drže u svom posjedu.Hantington je jako je opasan a njegov prvi projekat smo upravo bili mi,a uradio ga je upravo uz pomoć Bžežinskog,pa je iz tih iskustava napisao ovu knjigu u kojoj govori da su među etnički sukobi naša "nužna" realnost.U ovoj knjizi ćeš se upoznati sa budućim planovima kapitalista o kontroli društva izazivanjem među nacionalnih sukoba i mržnje.


WILIAM F. ENGDAHL:Stoljeće rata-specijalni odnosi između Amerike i Velike Britanije

Ovaj lik je okej.Napisao je ovu knjigu jednostavno sabravši 2 i 2.U ovom publicističkom djelu ćeš se upoznati sa naftnom politikom kroz istoriju,kako su stvorene zemlje OPECA i kako su globalnoj svjetskoj politici stvarani dupli standardi u korist onih zemalja koje su kontrolisale naftne izvore.

[Lamanov]

Tu nadri-literaturu niko ne shvata ozbiljno... sa dobrim razlogom. Posebno mislim na drugog autora sa spiska, desničarskog seronju koji se bavi pitanjima kao što su "kriza američkog nacionalnog identiteta".

Tvoja teorija je jednostavno pogrešna, kao i razumijevanje "komunizma".

P.S.

Ovaj post nije poziv na "raspravu", nego odjava.

[hajduk]

Originally posted by DJ-TC@August 11, 2007 12:50 pm
Tu nadri-literaturu niko ne shvata ozbiljno... sa dobrim razlogom. Posebno mislim na drugog autora sa spiska, desničarskog seronju koji se bavi pitanjima kao što su "kriza američkog nacionalnog identiteta".

Tvoja teorija je jednostavno pogrešna, kao i razumijevanje "komunizma".

P.S.

Ovaj post nije poziv na "raspravu", nego odjava.

da to je nadri literatura ali zar Sun Cu u umjetnosti ratovanja nije rekao

upoznaj svog neprijatelja da bi ga lakše savladao

moja terija nije pogrešna jer sam o komunizmu morao učiti u osnovnoj školi...krot takmičenja tipa Titovim stazama revolucije,istorije koja je 90% bila sačinjena o nastanku komunizma u svijetu i kod nas
DJ-TC ja sam živio komunizam

[Lamanov]

Originally posted by hajduk@August 11, 2007 01:03 pm
...moja terija nije pogrešna jer sam o komunizmu morao učiti u osnovnoj školi...

Upravo zato jeste.

[hajduk]

Originally posted by DJ-TC+August 12, 2007 04:09 pm--> (DJ-TC @ August 12, 2007 04:09 pm)

hajduk

@August 11, 2007 01:03 pm
...moja terija nije pogrešna jer sam o komunizmu morao učiti u osnovnoj školi...

Upravo zato jeste. [/b]

opet se ne bih složio sa tobom jer su nas filovali sa pozitivnim stranama ovog državnog uređenja a tamnu stranu su krili od nas mada sam i sa tim bio upoznat

[Bandito_]

Originally posted by hajduk+August 12, 2007 04:13 pm--> (hajduk @ August 12, 2007 04:13 pm)

Originally posted by DJ-[email protected] 12, 2007 04:09 pm

hajduk

@August 11, 2007 01:03 pm
...moja terija nije pogrešna jer sam o komunizmu morao učiti u osnovnoj školi...

Upravo zato jeste.

opet se ne bih složio sa tobom jer su nas filovali sa pozitivnim stranama ovog državnog uređenja a tamnu stranu su krili od nas mada sam i sa tim bio upoznat [/b]

Svaki sistem ima nedostatke,pa tako i komunizam.Tu nema niceg spornog.

[Lamanov]

Originally posted by Bandito_@October 06, 2007 05:35 pm
Svaki sistem ima nedostatke,pa tako i komunizam.Tu nema niceg spornog.

Ne bi pokušavao kontaktirati tog člana preko foruma rezervisanog za članove, s obzirom da je 'Restricted' ...

Stvar je u tome da "komunizam" kao "sistem" nije postojao, a ono što naivci kao Hajduk nazivaju "komunizmom" sa njim nema veze. Drugo, tvrdnja da "svaki sistem ima nedostatke" je izlišna, jer mi živimo samo u jednom - kapitalističkom - sistemu, ali - kao što možemo vidjeti - u više varijacija.

I dok neki preferiraju jednu od tih varijacija kapitalizma (kao bivšu Jugoslaviju) neki se bore protiv kapitalizma kao cjeline.

Treća stvar, ne radi se o "izostacima" nego o našem klasnom interesu, i o radikalnom pristupu njegovog ispunjenja.

[MarshalAlex]

Originally posted by Bandito_+October 06, 2007 05:35 pm--> (Bandito_ @ October 06, 2007 05:35 pm)

Originally posted by [email protected] 12, 2007 04:13 pm

Originally posted by DJ-[email protected] 12, 2007 04:09 pm

hajduk

@August 11, 2007 01:03 pm
...moja terija nije pogrešna jer sam o komunizmu morao učiti u osnovnoj školi...

Upravo zato jeste.

opet se ne bih složio sa tobom jer su nas filovali sa pozitivnim stranama ovog državnog uređenja a tamnu stranu su krili od nas mada sam i sa tim bio upoznat

Svaki sistem ima nedostatke,pa tako i komunizam.Tu nema niceg spornog. [/b]

Komunizam je savršena ideja koju je teško provest...

[Bandito_]

Originally posted by DJ-TC@October 07, 2007 11:26 am
Stvar je u tome da "komunizam" kao "sistem" nije postojao, a ono što naivci kao Hajduk nazivaju "komunizmom" sa njim nema veze. Drugo, tvrdnja da "svaki sistem ima nedostatke" je izlišna, jer mi živimo samo u jednom - kapitalističkom - sistemu, ali - kao što možemo vidjeti - u više varijacija.

I dok neki preferiraju jednu od tih varijacija kapitalizma (kao bivšu Jugoslaviju) neki se bore protiv kapitalizma kao cjeline.

Treća stvar, ne radi se o "izostacima" nego o našem klasnom interesu, i o radikalnom pristupu njegovog ispunjenja.

Dakle ovo sto si napisao me podseca pomalo na program jedne partije koja deluje u Srbiji, zove se Partija Rada.

www.partijarada.org.yu

Ta partija retko kada izlazi na izbore,a Titoiste i Staljiniste(ajde necu da kazem preziru),mada su po nekom mom vidjenju blizi anarhistickoj ideji nego komunistickoj.Recimo ukidanje drzave(a ne odumiranje,nesaradnja sa ostalim komunistickim partijama u Srbiji i slicno).

Sto se tice nedostatka i savrsenosti,savrsenost ne postoji.Sada cemo mozda da skrenemo malo u filozofsku raspravu,ali tako je.Kao sto covek ne moze vecno da zivi,kao sto se razboli vise puta u toku zivota,takav je slucaj i sa drustvom.Pravim paralelu ljudski organizam-drustvo.

Do klasnog interesa treba doci,ali to nemoze odmah da se postigne.Medju faza je socijalizam.sigurno ces se sloziti da kineski socijalizam nije savrsen,ali svakako da imaju bolji socijalni program od bilo koje kapitalisticke zemlje.

[Lamanov]

Eh, iskreno se nadam da ne podsjeća. Naprotiv, Partija rada je marksističko-lenjinistička grupa, a to bi značilo - staljinistička. Njen osnivač, Vlado Dapčević - ako se ne varam - robovao je zbog svojih stavova kasnih četrdesetih.

Njihov program je dosta preopšten i sažvakan, bez konkretnih prijedloga. "Socijalizam" ovdje, "slobodan rad" tu, "sloboda" tamo... i ništa konkretno.

Ja, naprotiv, imam libertersko-marksističke stavove. Dok oni nazivaju jugoslovensku revoluciju "socijalističkom", ja to ne radim. Naprotiv. Imaš članak iznad pa ga pročitaj.

[lan]

Originally posted by DJ-TC@October 09, 2007 04:23 pm
Eh, iskreno se nadam da ne podsjeća. Naprotiv, Partija rada je marksističko-lenjinistička grupa, a to bi značilo - staljinistička. Njen osnivač, Vlado Dapčević - ako se ne varam - robovao je zbog svojih stavova kasnih četrdesetih.

Njihov program je dosta preopšten i sažvakan, bez konkretnih prijedloga. "Socijalizam" ovdje, "slobodan rad" tu, "sloboda" tamo... i ništa konkretno.

Ja, naprotiv, imam libertersko-marksističke stavove. Dok oni nazivaju jugoslovensku revoluciju "socijalističkom", ja to ne radim. Naprotiv. Imaš članak iznad pa ga pročitaj.

Drugovi, lepo je kada raspravljate o PR, ali ne bi bilo loše da malo bolje čitate tekstove, kada već posećujete sajt. Osim toga, na ovom forumu ima drugova povezanih sa PR, verujem da ih nije teško prepoznati po linkovima u potpisu. Takođe, na istom sajtu možete pročitati i revolucionarni put osnivača PR Vlada Dapčevića, koji nije robijao samo četrdesetih, već i sedamdesetih i osamdesetih, a definitivno je pušten (momentalno deportovan iz zemlje) 1989. godine.
Drugo, a to je sama tema: tekst koji je postovan, u suštini, ne odgovara proklamovanim ciljevima foruma, jer otvara diskusije za koje sam mislio da se ovde neće dešavati. Ovo je analiza sa pozicija tzv. levog komunizma i, kao takva, otvara mogućnosti da m-l-isti (npr) sada postujemo, za početak Lenjinovu brošuru o levičarenju u komunizmu, a onda - zna se, šta ste vi nama radili onde, a vi nama ovamo i tako ukrug. Kao Španija. Shvatam da DJ-TC hoće da agituje za svoju stvar, ali poenta je u tome da se na ovom mestu prevaziđu neke razlike zarad efikasnije borbe, a ne da se ovde prenose diskusije koje traju decenijama. Nadam se da sam bio jasan.
Uz to, druže DJ-TC, jasno je iz tvoje pozicije, da stavove PR (a to je i tvoje pravo) nazivaš prežvakanim i preopštenim, bez konkretnih predloga i kakogod, ali ne očekuj, onda da da drugi poštuju tebe više od onoga koliko ti poštuješ njih.
Uzgred budi rečeno, ko hoće da čita online Lenjina o "levom" komunizmu, to može učiniti na
www.mltranslations.org u delu "Klasici marksizma-lenjinizma na srpsko-hrvatskom jeziku.
za revoluciju

[Lamanov]

Ali postovanje Lenjinove brošure ne bi bio nikakav "odgovor", nego pozivanje na intelektualni autoritet, i to čak ne citiranjem, nego linkom. Ja sam svoj članak napisao - pogrešan ili ispravan, potpuno ili djelimično - pa bi jedino adekvatno bilo da dobijem konkretan, smislen odgovor.

Vidiš, upravo kada mislim o "prežvakanim" stvarima to bi se moglo odnositi i na način na koji bi očekivao razvoj rasprave... ako neko želi da se razgovara/raspravlja/svađa o čemu god, Šanghaju, Španiji, Ruhru, Mađarskoj -- nije nikakav problem, i to uopšte ne odskače od svrhe ovog foruma.

Naprotiv, samo bi bilo besmisleno pozivati se na linkove, umjesto na činjenice.

[lan]

Dragi druže Đ,
shvatam da misliš da si mi odgovorio, iako je prošlo dosta vremena od prethodnog posta. Suština mog javljanja jeste bila da ne treba raspirivati stare i već odavno prežvakane tačke sukoba, a svi znamo koje su. Lično mislim da (što reče drug Mrki na temi o tribini 7. novembra) da mrtvima treba ostaviti da sahranjuju svoje mrtve. E, sada, ja mogu da citirim koga hoću (postavim link ili nešto slično), a mogu i da "napišem" (tačnije prepričam) odnos kako bi ti rekao, boljševika o levom ili bilo kom drugom komunizmu. I onda nastavljamo priču koja traje decenijama. Suština socfront foruma, onako kako sam je doživeo i kako je se sećam, jeste bila da se takve stvari ne dešavaju, već da se uspostavi atmosfera za zajedničko delovanje. A ovo je, koliko shvatam, svojevrsni nastavak toga.
Takođe, voleo bih da shvatiš da anarhisti, boljševici, "levi" i tako dalje imaju svoje istorijski utemeljene stavove jedni o drugima koji su nama svima, mahom poznati. Ima li smisla ponavljati ih stalno? To je bila suština rečenice sa "pozivanjem na autoritet". Ti si, kažeš, sam napisao tekst od koga smo počeli. Znaš li šta si mi novo rekao njime? Ništa, ama baš. Mislim li da je uopšten? Naravno. Činjenice u tvom tekstu? Hmmmmmm... I tako dalje. Ima li smisla da ja to stalno ponavljam. Nema, i ja se trudim da to ne radim, a pozivam i druge da to ne rade. To je bio razlog za moje javljanje, a i da ispravim pogrešne navode o V. Dapčeviću ("činjenice" su krajnje netačne). Toliko. Pozdrav