MASA: Kratke radničke priče ili kako Zakon o radu štiti poslodavce, a ne radnike.

[Искра]

Javna je tajna da će, osobito u danas prevladavajućem privatnom sektoru, svaki pokušaj radničkoga zauzimanja za sebe, biti zabranjen pod prijetnjom otkaza. Radnicima i radnicama stalnu prijetnju pod čijim su pritiskom prisiljeni raditi i živjeti, predstavlja nepisano, ali prešutno podrazumijevano pravilo koje kaže da ćeš dobiti otkaz ako se zauzmeš za sebe i ako odbiješ pristati na nepovoljne radne uvjete. Nažalost, premda se unutar Zakona o radu nalaze prava koja su radnici teško izborili, poput prava na radni tjedan koji neće premašivati 40 sati, ili poput prava na udruživanje u sindikalne organizacije, Zakon o radu je ipak sastavljen tako da koristi poslodavcima, jer pomoću različitih dodatnih odredbi upravo u korist poslodavaca okreće i neke odredbe koje su na prvi pogled povoljne za radnike i radnice. Primjer koji će upravo biti opisan svjedoči o načinu na koji poslodavci, iskorištavajući Zakon o radu, nastoje radnike i radnice, pod prijetnjom otkaza i neisplaćivanjem plaće, dovesti u još težu situaciju, situaciju u kojoj bi na svaki pokušaj radnika da poboljšaju svoj položaj, poslodavac mogao odgovoriti sudskom tužbom.

Priča o kojoj je riječ dogodila se nedavno. Riječ je o slučaju radnika koji je bio zaposlen u tvrtki koja se bavi proizvodnjom prehrambenih proizvoda. Radnici i radnice imali su ugovore o radu u kojima je definirano da se plaća svakoga mjeseca isplaćuje do petnaestoga u mjesecu. Međutim, kada se ova priča i dogodila, bio je već sedamnaesti u mjesecu, a plaća radnicama i radnicama još uvijek nije bila stigla. Sedamnaestoga u mjesecu, nakon što radnicima i radnicima plaća nije isplaćena onako kako je to određeno sklopljenim ugovorom o radu, šefovi su pozvali radnike i radnice na razgovor nudeći im povećanje plaće od oko 400 do 500 kuna, ako potpišu aneks ugovoru o radu u kojem se dodatno reguliraju odnosi između poslodavaca i radnika, naravno na štetu radnika. Poslodavci su od radnika i radnica zahtijevali da u aneksu ugovora o radu potpišu sljedeće: 1) da pristaju na to da ih poslodavac, ako se za to pokaže potreba, odnosno kako tržište zahtijeva, pozove da rade subotom, nedjeljom, blagdanima, praznicima, odnosno da pristaju na to da su u tom slučaju dužni doći na posao i da, ako poslodavac procijeni potrebnim, moraju ostajati prekovremeno; 2) da ne smiju između sebe razgovarati o svojim plaćama, o tome koliku tko ima plaću; 3) da nikome neće reći apsolutno ništa o receptima, o strojevima na kojima se radi i da za vrijeme i nakon prestanka radnog odnosa ne smiju osnivati drugu tvrtku takve vrste i da ni na koji način ne smiju širiti znanje koje su stekli u toj tvrtki u kojoj trenutno rade. Također, za kršenje bilo koje odredbe iz ovog aneksa, navedene su novčane sankcije koje se kreću do iznosa koji premašuju tisuću kuna.


Radnici i radnice su potpisali taj aneks ugovora, uvjetovani svojom teškom materijalnom situacijom i u strahu od nezaposlenosti. Kao što je već navedeno, radnicima je za potpisivanje aneksa bilo ponuđeno povećanje plaće od oko 400 do 500 kuna, što nije zanemarivo kada se uzme u obzir to da je opseg posla u dotičnoj tvrtki bio u stalnom porastu, dok plaće posljednjih godina nisu narasle za više od oko sto kuna. Izloženi sve većem radnom opterećenju, pod pritiskom loših materijalnih uvjeta i svjesni toga da će za odbijanje potpisivanja aneksa posljedica najvjerojatnije biti otkaz, radnici su prihvatili ponuđeno povišenje plaće i potpisali aneks. Nažalost, taj aneks stavit će radnike i radnice u položaj nepovoljniji od prethodnog, jer omogućava poslodavcima da ih još nemilosrdnije izrabljuju, a kako su ga potpisali, oduzima im i mogućnost da se usprotive izrabljivanju. Međutim, jedan radnik odbio je potpisati taj aneks ugovora koji je očito bio sastavljen na štetu radnika i radnica, a nakon toga poslodavci su mu zaprijetili otkazom ako ne potpiše spomenuti aneks. Budući da je radnik svejedno i pod prijetnjom otkaza odbio potpisati nepovoljan aneks, poslodavci mu odlučuju dati otkaz, ali oni sami sastavljaju izjavu o otkazu u njegovo ime u kojoj se navodi da nakon otkaza radnik prema poslodavcima i njihovoj tvrtki nema nikakvih potraživanja. Izjava o otkazivanju radnog odnosa koju su sastavili poslodavci glasi ovako: «Poštovani, ovim putem vas obavještavam o prekidu Ugovora na neodređeno vrijeme (sklopljen 07. 04. 2007.) sa 17. 04. 2009. S tim datumom izjavljujem da nemam nikakvih potraživanja od tvrtke XY i vlasnika YZ.» Ispod te izjave stoji radnikov potpis. Poslodavci su ga ucijenili i pod prijetnjom sudske tužbe rekli mu da, budući da ne želi potpisati aneks ugovora, mora potpisati ovakav otkaz u kojem apsolutno ništa ne potražuje. Budući da i pored prijetnje otkazom, radnik nije potpisao aneks, prijetnja sudskom tužbom odnosila se na to da će ga tužiti sudu upravo zato što nije potpisao aneks, pa bi nakon odlaska iz tvrtke mogao koristiti u njoj stečena znanja. Ta prijetnja tužbom odatle je bila ponajviše sredstvo zastrašivanja radnika da bi on potpisao izjavu o otkazu i u njoj se odrekao i posljednjeg zarađenog novca kojega su njegovi poslodavci gledali kao novac kojega bi on mogao upotrijebiti za osnivanje neke njima konkurentske djelatnosti. Budući da mu do tog trenutka, sedamnaestoga u mjesecu, kao ni ostalim radnicima i radnicama, nije stigla plaća koja je trebala stići do petnaestoga, potpisivanjem ovakve izjave, radnik je izgubio i tu plaću koju je apsolutno čitavu bio odradio, ali i isplatu za sedamnaest odrađenih dana u tekućem mjesecu. Da bi stvari bile još gore, poslodavci su u okviru prisiljavanja radnika na potpisivanje aneksa ugovoru o radu, otvoreno izjavili da radnicima i radnicama namjerno nisu isplatili plaće do petnaestoga u mjesecu kako nalaže već potpisani ugovor o radu upravo zato da bi radnici bili pod pritiskom i da bi ih tako lakše prisilili na potpisivanje aneksa. Nažalost, iako je radnik bio prisiljen potpisati izjavu o otkazu u kojoj je navedeno da nema nikakvih potraživanja prema tvrtki i time gubeći zarađenu plaću od prethodnog mjeseca i isplatu za već odrađeni dio tekućeg mjeseca, on zbog istog tog papira kojega su sastavili poslodavci nema načina za vraćanje svoje zarađene plaće, pa čak ni sudskim putem. Poslodavci su se pobrinuli za to da sve izgleda tako kao da si je radnik sam dao otkaz i na takav način izbjegli svaku moguću odgovornost i mogućnost da se radnik naknadno žali zbog njihovog postupanja.


Na primjeru ovog radnika, dobro se može vidjeti na koji način poslodavci koriste i onako u njihovu korist pisan Zakon o radu i na koji način nastoje spriječiti bilo kakvu radničku solidarnost, uzajamnu pomoć i posebno sindikalnu aktivnost, a napokon, treba pokazati i kako se moguće postaviti u situaciji u koju su dovedeni radnici ove tvrtke. Prije svega, aneks ugovora koji su radnicima i radnicama na potpisivanje donijeli njihovi poslodavci, nažalost, nešto je što su poslodavci uskladili sa Zakonom o radu, što znači da taj zakon zapravo uopće ne štiti radnička prava. Što se tiče prve odredbe iz aneksa koja kaže da su radnici dužni raditi prekovremene radne sate, ako poslodavac procijeni da je to potrebno, iako članak 38. Zakona o radu koji definira puno radno vrijeme, navodi da to puno radno vrijeme ne smije biti duže od 40 sati tjedno, članak 41. koji uređuje prekovremeni rad navodi da u slučaju povećanja opsega rada, radnik na zahtjev šefa MORA raditi duže od punog vremena. Prema tome, Zakon o radu ovom odredbom ide na ruku poslodavcima. Nadalje, što se tiče odredbe iz aneksa koja se odnosi na to da radnici i radnice ne smiju za vrijeme i nakon prestanka radnog odnosa osnivati drugu firmu takve vrste i da ni na koji način ne smiju širiti znanje koje su stekli u toj firmi u kojoj trenutno rade, članak 99. Zakona o radu uređuje zakonsku zabranu utakmice i kaže da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac, što znači da je Zakon o radu i u slučaju ove točke aneksa koji je radnicima i radnicama bio ponuđen, na strani poslodavca. Što se tiče odredbe iz aneksa kojom se radnicima i radnicama zabranjuje da između sebe razgovaraju o visini svojih plaća, očito je da služi razjedinjavanju radnika. Među radnicima bi se stvorilo uvjerenje u to da imaju različite plaće i da to ima veze s njihovim učinkom na poslu. Na takav bi način ostale radnike i radnice svaki radnik/radnica počeo/la gledati s neprijateljstvom i kao konkurenciju. Naravno da bi u toj situaciji izostala radnička solidarnost, kao i borba protiv pravog izvora njihovog lošeg položaja, a to su poslodavci i izrabljivanje kojim ih izlažu. Ovo je odlično sredstvo kojim se poslodavci služe kada žele spriječiti bilo kakav oblik radničkog povezivanja i pobune protiv uvjeta u kojima rade. Odredbe u aneksu koje se tiču radnog vremena, prekovremenih radnih sati i zabrane utakmice u biti su zaštićene Zakonom o radu, a odredbe o tome da se radnicima zabranjuje razgovor o plaćama usmjerene su upravo protiv mogućeg povezivanja radnika u borbi protiv nepovoljnih uvjeta rada i na takav način se radnike sprječava u ostvarivanju njihovog prava na udruživanje radi sindikalnih akcija. Zakon o radu očito služi poslodavcima za legalno iskorištavanje radnika, a taj aneks služi tome da onemogući solidarno povezivanje radnika i radnica i tome da spriječi njihovu borbu protiv izrabljivanja, jer bi zbog potpisa na tom aneksu, radnici i radnice za svaki pokušaj protivljenja izrabljivanju, bili direktno izloženi mogućnosti sudske tužbe. Iz ovoga je slučaja potpuno jasno da se radnici i radnice za poboljšanje svojega položaja neće izboriti pozivajući se na zakon koji ih ne štiti, nego baš daje prostora poslodavcima da ih izrabljuju na legalan način. Radnici i radnice trebaju učiniti upravo ono što njihovi poslodavci svojim trikovima kao što je ovaj aneks pokušavaju spriječiti, a to je povezati se i zajednički nastupiti protiv poslodavaca i njihovog izrabljivanja. Tu dolazimo do ključnog pitanja, a to je što učiniti kada poslodavac pred nas pod prijetnjom otkazom, postavi ovakav aneks ugovora.


Radnici i radnice se u strahu od otkaza i teških životnih prilika koje to donosi sa sobom, teško odlučuju na štrajk ili neki drugi oblik pritiska na poslodavca. U situaciji u koju su bili dovedeni radnici i radnice tvrtke prehrambenih proizvoda o kojoj je bilo riječi, radnik će se sam zaista teško suprotstaviti poslodavcima. Ako radnik kao pojedinac i bez podrške drugih radnika ipak odluči ne potpisati ovakav aneks ugovora, bitno je da svakako pokuša nastaviti raditi na svojem radnom mjestu i da nikako ne potpisuje izjavu o otkazu kojom od poslodavca ništa ne traži. Ako se radnik već nađe u situaciji da je svjestan da će zbog toga što ne želi potpisati ovakav aneks ugovora, dobiti otkaz, neka ne potpisuje izjavu da sam daje otkaz i neka time prisili poslodavca da mu da otkaz, čime je radnik ipak u boljem položaju nego radnik iz naše priče, jer barem može dobiti od poslodavca prethodno zarađenu plaću.


Poslodavci će lako otpustiti jednog radnika, ali ako se radnici i radnice u ovakvim situacijama povežu i zajednički nastupe protiv poslodavaca, odbijajući potpisati ovakav aneks ugovora, poslodavci će morati popustiti jer ne mogu otpustiti sve radnike i radnice. Poslodavci i njihov posao ovise o radu radnika i radnica. Ako svi radnici i radnice na jednom radnom mjestu solidarno nastupe protiv loših uvjeta u koje ih stavlja poslodavac, on će, u strahu za svoje poslovanje, biti prisiljen ispuniti njihove zahtjeve. Štrajk je jedna mogućnost koju radnici i radnice imaju na raspolaganju u ovoj situaciji. Druga mogućnost koja im se nudi, a koja također zahtijeva njihovu povezanost i solidarnost, je jednostavno ignoriranje zahtjeva poslodavca za potpisivanjem aneksa i nastavak rada. Ako svi radnici i radnice odluče ne potpisati takav aneks ugovora, to mogu učiniti tako da se drže svojih radnih mjesta i da nastave raditi. Poslodavac ih neće moći otpustiti jer je on time na gubitku, a svakako ih neće moći otpustiti zbog toga što su se nalazili na svojim radnim mjestima i radili jer rad svakako nije razlog zbog kojega će radnicima poslodavac moći dati otkaz. Bitno je još jednom naglasiti: kako bi jedna od ove dvije navedene mogućnosti (štrajk ili uporni nastavak rada) bila učinkovita, najvažnije je da u tome radnici nastupe zajednički i usklađeno.


Radnici i radnice stalno bi trebali imati na umu to da poslodavci žive od njihovog rada i da zato zajedničkim i usklađenim nastupom protiv poslodavaca mogu ostvariti svoje zahtjeve ili otkloniti nepovoljne uvjete rada koje pred njih postavljaju poslodavci. Zakon o radu tu je da štiti poslodavce i iako ga radnici trebaju poznavati da se ne bi dogodilo da ih poslodavci zakidaju i za ono malo što imaju, poboljšanja radničkoga položaja neće se ostvariti zakonskim putem nego samo direktnom akcijom, samo zajedničkim i usklađenim pritiskom organiziranih radnika i radnica na poslodavce!


Mreža anarhosindikalista i anarhosindikalistkinja