Na bolovanje ne idu ni pacijenti na zračenju
Strah od gubitka posla, ali i nemogućnost da prežive sa 65 odsto umanjenom platom, glavni razlozi značajnog smanjenja broja bolovanja
Doktorka Lela Popović, načelnica Opšte medicine u beogradskom Domu zdravlja „Voždovac”, kaže da radi kao lekar duže od 28 godina, ali ne pamti da je ikada manji broj ljudi odlazio na bolovanja. To je naročito izraženo poslednjih meseci i sigurno se može reći da ekonomska situacija utiče i na tako delikatnu odluku da li ćemo bolest „nositi na nogama”. Doktorka Popović i njene kolege primećuju da u poslednje dve godine na bolovanje uglavnom idu oni koji stvarno moraju, recimo posle infarkta ili u slučaju maligne bolesti.
– Ljudi otvaraju bolovanje samo kada zaista moraju. Ima pacijenata, a među njima su i lekari, koji čak i kada idu na hemoterapiju, znači primaju citostatike zbog maligne bolesti, nisu na bolovanju, već naprave pauzu jedan dan i nastave da rade. Sve češće se nalazim u situaciji da pacijenta treba da ubeđujem da mora da odleži da bi ozdravio, ali dobijam odgovor da tako nešto ne može sebi da dozvoli, jer u firmi stalno prete otkazima, pa ljudi ne žele da izostaju. Drugi argument je da ne mogu da priušte sebi bolovanje, jer sa onim što dobiju od plate ne mogu da prežive – objašnjava za „Politiku”, primarijus dr Lela Popović.
Da se broj dugih bolovanja smanjio u poslednje dve godine potvrđuje i Vladan Ignjatović, pomoćnik generalnog direktora Republičkog zavoda za zdravstveno osiguranje, ali on smatra da je do toga došlo zbog drastičnog smanjenja zloupotrebe bolovanja u vreme sezonskih ili građevinskih radova. Tako je u Srbiji, prema najnovijim podacima, u 2008. godini, na bolovanju dužem od 30 dana bilo 88.876 zaposlenih, u proseku po 58 dana. Ignjatović kaže da naknade za bolovanje više ne kasne, već se redovno isplaćuju, naravno zavisno od toga kada poslodavac podnese doznake. Sada članovi komisije imaju pravo i da pregledaju pacijente, a ne samo da čitaju nalaze i dokumentaciju lekara. Bez obzira na vrstu i težinu bolesti, posle šest meseci neprekidnog bolovanja, članovi lekarske komisije su dužni da bolesnike pošalju na invalidsku komisiju, koja daje svoje procene i određuje da li se nastavlja lečenje i produžava bolovanje ili se predlaže invalidsko penzionisanje.
Nema evidencije, ali veliki broj stvarno bolesnih ljudi često bolovanje „preseče” godišnjim odmorom upravo da bi dobili punu platu, a ne samo 65 odsto. Doktorka Lela Popović smatra da je možda došao čak i trenutak da se razmisli o povećanju ove naknade na 85 odsto od plate, kao nekada, jer se mora prepoznati teška bolest, gde prosto nije dobro da neko odbija bolovanje, a upravo se to događa. To dugoročno gledano, naravno, ostavlja trajne posledice po ishod lečenja.
Ova mera, međutim, teško da je ostvariva, baš po onoj narodnoj „Zdrav bolesnom, a sit gladnome ne veruje”. Saznajemo da nije mali broj poslodavaca koji od lekara traže proveru čestih bolovanja, što je još jedan dokaz da je ekonomska kriza mnogo prisutnija i da se sve strože procenjuje efikasnost svakog radnog dana i svakog zaposlenog. Bolovanja kraća od 30 dana su sada mnogo češća, ali Zavod za zdravstveno osiguranje o ovim bolovanjima ne vodi evidenciju.
Za bolovanja duža od 30 dana Fond je lane izdvojio oko šest milijardi dinara, odnosno oko četiri odsto sredstava kojima raspolaže. Ignjatović kaže da je to mnogo manje nego u toku 2003. ili 2004. godine, kada se za bolovanja izdvajalo od osam do 12 ili 13 odsto ukupnih sredstava. Iako drugo stanje nije bolest, najviše su bolovanje koristile trudnice. Na bolovanju je bilo njih 17.098, a zajedno su uknjižile 960.871 dan odsustva sa posla. Zbog problema s kičmom i zglobovima s posla je odsustvovalo 12.184 radnika, a zbog bolesti srca i krvnih sudova 10.816 zaposlenih.
Lekari u domovima zdravlja u Beogradu kažu da se više ne suočavaju s pojavom otvaranja bolovanja da bi se obavili sezonski radovi ili gradila kuća, a naknadu za privremenu sprečenost za rad od Fonda ne može da prima radnik čija firma ne plaća doprinose.