Ako je vrhovnik u Bošnjaka u stanju istovremeno izjednačiti Bošnjake s Turcima, pod svojim skutima okupljati obogaćene kriminalce, uvoditi vjeronauku u obdaništa, pozivati da se klanja za uspjeh operacija new age kultova u Visokom, prikrivati pedofiliju u redovima IZ-a, novoizabranog američkog predsjednika doslovno proglasiti “darom od Boga” i mesijom i zatim na temelju svih tih nekonzistentnosti za uzor “nove” nacije proglasiti vehabije, onda su Bošnjaci dobili ponešto drugačijeg Nikolaja Velimirovića.

Naslov: Čiji si ti, mali narode bošnjački?
Piše: Vuk Bačanović, Dani, broj 609

Davnoga Vidovdana 1939., episkop Nikolaj Velimirović (sada već Sveti Nikolaj Ohridski i Žički), pročitao je sabranoj pastvi jedan u nizu svojih sastavaka o srpskome identitetu. “Čiji ste vi, mali Srbi?”, upitao se vladika i, u skladu sa aktuelnom nacističkom eugenikom dao odgovor: “Mi smo članovi velike porodice slovenske, koja je kroz mnoge vekove burno čuvala stražu na kapijama Evrope, da plemena slabije rase i niže vere ne bi uznemiravali krštenu Evropu u njenom mirnom razvijanju i napredovanju. Mi smo narod kršteni, narod hristonosni.” Danas je Nikolaj u Srbiji i Republici Srpskoj jedan od najpoštovanijih geniusa srpskog kulta predaka (poštovaniji možda i od Sv. Save), a time je njegov siže srpske historije gotovo utkan u specifična vjerovanja srpske crkve, koja su prosječnom nacionalisti neusporedivo važnija od Isusa Hrista. Nekih sedamdeset godina kasnije, reisul-ulema IZ-a BiH Mustafa Cerić, popeo se na mimber u džamiji povratničkog sela Kaljina u blizini Sokoca i uputio oštru kritiku svima koji cijene “stare” bosanske muslimane, a osuđuju “nove”, odnosno, vehabije. “Nama je žao što hiljade 'poželjnih' starih bosanskih muslimana nisu preživjele srebrenički genocid”, obrazložio je on. Iz tih riječi ne može se razabrati drugačija poruka, izuzev da su “stari” muslimani, odnosno Bošnjaci, doživjeli genocid, jer nisu bili dovoljno radikalni praktikanti vjerskih obreda, kao što su to selefije-vehabije, ili, nisu dovoljno zbili redove u duhu etno-religijske promocije odabranih aspekata stvarnosti. Zbog toga je potreban novi model u oblikovanju nacionalnog bića - ratnik, koji je vječno na oprezu, koji uvijek stražari, koji nema ni mira ni spokoja, jer neprijatelj je vječno tu - i vreba. Sva pažnja mora biti fokusirana na njega, a ne na neke sasvim nebitne činjenice, poput plodonosne saradnje sa nekadašnjim finasijerima tih istih neprijatelja. Kolektivno sjećanje bošnjačkog naroda na preživjeli genocid, koje ne može, niti ikada treba iščeznuti, takvom strategijom postaje glavna poluga u gradnji vjerskog nacionalizma sveto-nikolajevskog tipa, kojim se, kako je obrazložio reis, odbacuje “krivnja koja nam se decenijama nameće za bilo čije stanje u BiH”. Zaista - krivnja je vrlo bespotreban osjećaj, budući da je rezultat kritičkog promišljanja o individui i zajednici. Ono je, opet, pogubno, za etnopsihologiju koja se proizvodi - mentalitet napetog ratnika koji čeka naređenje i nema potrebe previše razmišljati.

Iliromanija Ipak, riječi reisul-uleme daleko su od toga da budu početak ovoga procesa - one su samo okvir kojeg Božji glasnogovornik na zemlji daje sveopštem bošnjačkom traganju za identitetom, koje danas, za razliku od nekad - u pisanom i izrečenom - rijetko ne graniči sa čistim diletantizmom i govorom mržnje. Muhamed Hadžijahić je u svojoj studiji Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja bosanskih muslimana, još 1974. nepobitno ukazao na činjenice: 1. da je jačanje i afirmacija srednjovjekovne bosanske države kao posebne teritorijalne cjeline dovela do formiranja posebnog etnosa - Bošnjana, čije je antropološko porijeklo, kao i porijeklo drugih stanovnika Balkana, u dobroj mjeri predslavensko; 2. da stariji južnoslavenski pisci (Ivan Tomko Mrnavić, Marko Marulić, Bartol Kašić...) Bošnjake uvijek spominju usporedo i ravnopravno uz druge južnoslavenske narode; 3. da je naziv “bosanski jezik” imao ravnopravan tretman u porodici slavenskih jezika; 4. da se bošnjački identitet pod Osmanskim carstvom transformirao, tako da se primarna identifikacija vezivala za “tursku” vjeru (tj. islam); 5. da je ta identifikacija, uz pritisak jakoga srpskoga i hrvatskoga nacionalnog pokreta, krajem 19. vijeka značila odustajanje od formiranja moderne bošnjačke nacije. Danas, međutim, kada je ta nacija već formirana, njenom daljnjem razvoju - paradoksalno - najveću prijetnju predstavljaju oni koji su je etablirali. Ne zbog toga kako će se postaviti Srbi i Hrvati (što također nije irelevantno), već zbog bošnjačke mentalne higijene, odnosno nacionalnog sazrijevanja, kojem nije potrebna svetonikolajevština. Međutim, kada generacije studenata u obaveznoj literaturi, kakva je Borba za autonomiju Bosne 1831-1832, respektabilnog istoričara dr. Ahmeda Aličića, mogu pročitati da je bosanskohercegovačkom hrišćanskom stanovništvu “u mentalitetu i genima... pljačkaštvo i nasilništvo”; kada na predavanju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu čuju kako se srednjovjekovne ugarske križarske ekspedicije na Bosnu proglašavaju “genocidom nad Bošnjacima”, i kada, potom, otvore ultranacionalističko-diletantske web-siteove kao što su zemljabosna.com, ili bosnjaci.net - primijetit će da suštinske razlike u pristupu istoriji i tumačenju identiteta nema. Radi se, dakle, o potpunom nedostatku kriterija i ozbiljnosti - od vrha do dna bošnjačke piramide moći. Nacionalistički web-siteovi nisu začuđujuća pojava na internetu. Njihovi autori sebi mogu dozvoliti da izbacuju invokacije “U ime oca i sina i svetoga duha”, s bosanskih srednjovjekovnih povelja prenose nepostojeće natpise sa stećaka (zapravo poeziju Nenada Tanovića iz 1994.) kao istinske; oni sebi mogu dopustiti neodgovornost da glorificiraju militarizam, “bosanske (jest jednako ilirske) vojne formacije su u sastavu Rimske imperije... ratovale širom Evrope, Azije i Afrike” i da sve to začine zloupotrebom bezazlene pjesmice Duška Trifunovića, koju je otpjevao Seid Memić Vajta: “dobro jutro, dobar dan... odgovara Kulin Ban. Kao da je sudnji dan”. Neodgovorni istoričari, poput saradnika na iskopavanju “piramida”, Ibrahima Pašića, mogu napisati da su “Bošnjaci rimske spomenike Rogatice smatrali svojim”, u smislu postojanja sjećanja na romano-ilirske pretke i to obrazlagati činjenicom da je izvjesni Avdibeg Holučić nasrnuo puškom na pruskog i francuskog konzula, koji su željeli pročitati natpis sa rimskog cipusa koji se nalazio pred njegovom kućom. Sloboda izražavanja je neprikosnovena.

Bošnjački zavjet Problem nastaje kada u sličnim poduhvatima saučestvuje vrhovni vjerski poglavar i regulator intenziteta nacionalnih osjećaja. Ako je vrhovnik u Bošnjaka u stanju istovremeno izjednačiti Bošnjake s Turcima, pod svojim skutima okupljati obogaćene kriminalce, uvoditi vjeronauku u obdaništa, pozivati da se klanja za uspjeh operacija new age kultova u Visokom, prikrivati pedofiliju u redovima IZ-a, novoizabranog američkog predsjednika doslovno proglasiti “darom od Boga” i mesijom i zatim na temelju svih tih nekonzistentnosti za uzor “nove” nacije proglasiti vehabije, onda su Bošnjaci dobili ponešto drugačijeg Nikolaja Velimirovića, neozbiljnijeg, ali nimalo benignijeg. I jedan i drugi svojim plemenima, bez obzira jesu li arijska, slovenska, ilirska ili prailirska, na obožavanje nude plejade historijskih karaktera iz nepostojećeg vremena i svijeta. I jedan i drugi su svoju opciju deklarirali kao jedinu spasonosnu, a Mustafa Cerić danas, kao Nikolaj nekad, neumorno radi na tome da se takva deklaracija učini mjerilom društvene prihvatljivosti i podobnosti. Ako su Srbi - stari i novi fanatični “narod hristonosni”, čini se da i Bošnjaci nemaju izbora nego da postanu “narod vehabijski” i to u onoj mjeri u kojoj to određuje reis. Dok se Srbi drže kosovskog zavjeta, Muhamed Filipović je Bošnjake već proglasio “čuvarima zavjeta naše stare bosanske države”, čime je zatvoren košmarni krug previranja oko “starosti” i “utemeljenosti” naroda. Svako usputno zalaganje za mir i jedinstvo takvom strategijom u startu postaje oksimoron, budući da mu je preduslov definiranje historijskog usuda različitosti u odnosu na druge, kao i definiranje drugoga. Tako će se “novi” Bošnjaci, suprotstaviti “starim” Srbima, a valjda i “starim” Hrvatima, čime je proizvodnja usuda trostrane nesreće u BiH zapečaćena.
Link