Pa šta da ti kažem. Radnici
uglavnom nemaju dionica u preduzećima u kojima rade, ili u bilo kojim drugim preduzećima. To je fakt. Po meni je potpuno utopijski zasnivati neki "napredan" program sa ciljem akcionaštva: kapital ima tendenciju da se koncentriše u sve manje ruku, i prema toj tendenciji se kroje odnosi između rada i kapitala. "Radničko akcionaštvo" može da igra ulogu, kako je to bio slučaj u američkoj metalurgiji, da bi se povećala produktivnost, pa se tako radnicima daju sitne dionice ne bi li oni sada imali osjećaj da su njihovi interesi vezani za bolje poslovanje preduzeća, pa zato - valjda - "rade bolje".
Ali veoma rijetko se dešava da radnici dobiju većinske dionice preduzeća u kojem rade (npr. kroz stečaj, uz pomoć suda, što se dešavalo u Srbiji), i da na osnovu toga izaberu upravu. Ali i onda, zbog samog odnosa radnika
kao akcionara prema preduzeću (
i drugim radnicima) nastaju anomalije: dionice se mogu prodati, odnijeti u penziju ili prenijeti imovinskim naslijednicima, a novi radinici koji dolaze u preduzeće -
nemaju ništa, i ne donose odluke vezano za rad preduzeća.
Tako je "radničko akcionaštvo", ako zaista stupi u praksu, jedan relativno kratkotrajan fenomen, koji obično završava novom koncentracijom kapitala i dolaskom novog,
siromašnijeg sloja radnika.
Tako da sam lično protiv bilo kakvog isticanja "akcionaštva" kao metode ili cilja radničke borbe. Ako je neko spasio svoje radno mjesto tim putem - u redu. Ali takvi se nalaze u 1% - koji se "snašao". Ostalih 99% obično završi na ulici
bez ičega. Zato grupe/pojedince koje ovaj postupak nazivaju "revolucionarnim" treba kritikovati bez ikakvog posebnog obzira.
Druga je stvar kada radnici okupiraju tvornicu/preduzeće, ne da bi je uzeli u akcionarsko vlasništvo, nego da bi je pokrenuli kao "kooperativu". Onda
svi radnici koji rade u preduzeću imaju, preko radnog kolektiva, glas u radu preduzeća; svi oni koji rade odlučuju, a oni koji odlaze ne nose sa sobom "parče" istog.
Do ovih slučajeva dolazi obično kada se određena (pojedina) firma nađe pred propasti, pa je radnici, na ovaj ili onaj način, preuzmu.
Naravno, ni "aktivna okupacija", odnosno pokretanje "kooperative", ne treba se smatrati "revolucionarnim" postupkom. Svakako je "napredniji" od drugog scenarija - masovnog otpuštanja i nezaposlenosti - ali je i ovo običan
defanzivni postupak radnika u svakodnevnoj "ekonomskoj" borbi za stabilniji materijalni položaj u kapitalističkom društvu. Kao takav ga podržavamo, ali "defanzivni" postupci nisu i modeli za "ofanzivu". (Poslednji primjer "kooperative", koju je ujedino pomagala sekcija MUR u
Njemačkoj, poznat je pod imenom "
Strike Bike".)
Ono što je zaista "revolucionarno" bilo bi preuzimanje cjelokupne privrede putem revolucionarnog generalnog štrajka - kada bi se kapitalistički sistem - sa svom svojom logikom robe, trgovine, nadnica, ponude, potražnje, razmjene, kredita, bonusa, normi, zajmova, najmova itd. (ova logika, u stvari, prilikom "dioničarstva" ili "kooperacije", ostaje, i uslovljava rad i ponašanje radnika) - ukinuo.
"Radničko dioničarstvo"
