mrki
26th December 2009, 14:27
Crvena akcija je iznela svoju analizu kandidata:
Predsjednički izbori: paleta antiradničkih kandidata
Petak, 25 Prosinac 2009 18:48
Uloga izbora u kapitalizmu nije da mijenjaju one na vlasti, nego da održavaju vlast jedne klase dajući privid demokratske participacije naroda u odlučivanju. Smjena dužnosnika kao što su predsjednik i premijer ne mijenja ništa u klasnom karakteru države. Ipak, na izborima vladajuća klasa uz promijenu dužnosnika može napraviti i korekcije u mehanizmima vladanja, ovisno o vlastitim potrebama. Praćenje izbora može nam reći nešto o metodama vladanja koje u određenom trenutku odabire buržoazija, što je od presudne važnosti za odabir revolucionarne strategije. Vlast buržoazije dakle može imati različita lica, a neka od njih predstavljaju i aktualni predsjednički kandidati. Kandidat koji je najneposrednije vezan uz biznis je Nadan Vidošević, čovjek koji je karijeru proveo sustavno radeći na smanjenju radničkog standarda i radničkih prava, prvo kao ministar, a onda i kao predsjednik Hrvatske gospodarske komore. Bez obzira na konkretnu ulogu i moć koja je na raspolaganju predsjedniku, izbor profesionalnog lobista kapitalista bio bi težak udarac za radničku klasu u Hrvatskoj. Šokantno je da se njegova karijera protivnika radničkih prava u korist privatnih interesa kapitalista pokušava prikazati kao neka tobožnja stručnost, umjesto da ga automatski diskvalificira iz utrke za nekog tko bi trebao predstavljati opće interese. Slična je priča sa dvojicom "predsjednika poduzetnika", Mikšićem i Vukšićem, iako oni na ovim izborima više igraju ulogu klauna nego predstavnika buržoazije. Klaun kao opis dobro pristaje i dvojici kandidata krajnje desnice, Jurčeviću i Tuđmanu čiju romantičarsku utopiju "sretnih devedesetih" srećom još rijetko tko dijeli. Zanimljivo je da se njihovim pozicijama opasno približila i vladajuća stranka izborom notornog reakcionara Hebranga za svog kandidata. Taj propust vjerojatno će skupo platiti poraznim izbornim rezultatom. Potencijalno puno opasniji oblik antidemokratske vladavine predstavljaju populisti i autoritarci Bandić i Primorac. Milan Bandić je svoje mjesto zagrebačkog gradonačelnika godinama osiguravao kupovanjem potpore "velikodušnim" dijeljenjem javnih financija odabranim grupama i stvaranjem gotovo feudalnog sustava ovisnosti i patronatstva, dok Dragan Primorac uz to nudi i zaokret prema autoritarnijim oblicima vladavine, prijeteći pooštravanjem zakona i "čvrstom rukom". Njihov model vladanja ne čini nikakav stvaran odmak od neoliberalne antiradničke politike, ali njihova sklonost da se prikažu kao netko tko će vlastitim autoritetom pomoći uklanjanju najgorih tranzicijskih problema prikazuje njihovu politiku kao "bližu narodu". Stoga autoritarni populizam ove vrste predstavlja model buržoaske vladavine s dobrim izgledima za budućnosti, pogotovo s obzirom na ambicije ovog dvojca nakon izbora. Kao sušta suprotnost tom modelu nastoje se prikazati liberali Pusić, Josipović, Škare-Ožbolt i Kajin. Oni najgore posljedice tranzicije neće rješavati "silaskom u narod", nego će dapače za njih optuživati nedosljedno provođenje liberalnih reformi, onih istih koje su te posljedice i proizvele. U toj specifičnoj mitologiji nije kapitalizam uzrok socijalnih problema, nego neki tobože specifični "hrvatski kapitalizam". Liberalna mitologija živi na dvjema zabludama: prva je da doista postoje europska socijalna društva bez korupcije i siromaštva kojima se samo treba približiti, a druga je da se kapitalističkim razvojem od Hrvatske može stvoriti zemlja s ekonomskom strukturom sličnom onoj Zapadne Europe, čime se potpuno ignorira činjenica da Hrvatska nije zemlja izvoznica kapitala i da to, s obzirom na konkurenciju, ni ne može postati. Prema liberalima, jedini razlog zbog čega Hrvatska već ne živi u mitskom raju "europskog društva" je taj što nije imala dovoljno "sposobno" vodstvo, što je propust koji bi se nadoknadio, naravno, njihovim izborom na odgovarajuće funkcije. Međutim, ako znamo da njihovi programi za dostizanje toga predviđaju daljnje žrtvovanje "gubitnika tranzicije", njihova "sposobnost" da ih dosljednije provode i nije neka reklama koja bi ikoga trebala privući. Posebno mjesto među liberalima zauzima Kajin, ali ne zato što bi nešto iz njegovog programa značilo odmak od antiradničke agende, nego zbog specifičnog marketinga i krajnje populističkog diskursa kojima sebe pokušava predstaviti kao "ljevicu". Taj političar već godinama parazitira na "antifašizmu", naravno lišenom svakog revolucionarnog karaktera, a istovremeno djeluje i kao beskompromisni borac za standard saborskih zastupnika, njihova parkirna mjesta, njihove ogromne plaće i besplatne kave. Kajin i sada crvenom bojom i uzdignutom šakom prijeti da će se i dalje dosljedno boriti za prava "poštenih poduzetnika" protiv "tajkuna", kao da među njima postoji ikakva razlika. S Damirom Kajinom smo, u nedostatku ljevice, dobili kvazi-ljevicu koja nije zaboravila crvenu boju i borbene parole, ali je zaboravila svaki sadržaj koji bi je odmakao od antiradničke agende upravljačkih struktura.
http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=214:predsjedniki-izbori-paleta-antiradnikih-kandidata&catid=34:hrvatska&Itemid=58
Predsjednički izbori: paleta antiradničkih kandidata
Petak, 25 Prosinac 2009 18:48
Uloga izbora u kapitalizmu nije da mijenjaju one na vlasti, nego da održavaju vlast jedne klase dajući privid demokratske participacije naroda u odlučivanju. Smjena dužnosnika kao što su predsjednik i premijer ne mijenja ništa u klasnom karakteru države. Ipak, na izborima vladajuća klasa uz promijenu dužnosnika može napraviti i korekcije u mehanizmima vladanja, ovisno o vlastitim potrebama. Praćenje izbora može nam reći nešto o metodama vladanja koje u određenom trenutku odabire buržoazija, što je od presudne važnosti za odabir revolucionarne strategije. Vlast buržoazije dakle može imati različita lica, a neka od njih predstavljaju i aktualni predsjednički kandidati. Kandidat koji je najneposrednije vezan uz biznis je Nadan Vidošević, čovjek koji je karijeru proveo sustavno radeći na smanjenju radničkog standarda i radničkih prava, prvo kao ministar, a onda i kao predsjednik Hrvatske gospodarske komore. Bez obzira na konkretnu ulogu i moć koja je na raspolaganju predsjedniku, izbor profesionalnog lobista kapitalista bio bi težak udarac za radničku klasu u Hrvatskoj. Šokantno je da se njegova karijera protivnika radničkih prava u korist privatnih interesa kapitalista pokušava prikazati kao neka tobožnja stručnost, umjesto da ga automatski diskvalificira iz utrke za nekog tko bi trebao predstavljati opće interese. Slična je priča sa dvojicom "predsjednika poduzetnika", Mikšićem i Vukšićem, iako oni na ovim izborima više igraju ulogu klauna nego predstavnika buržoazije. Klaun kao opis dobro pristaje i dvojici kandidata krajnje desnice, Jurčeviću i Tuđmanu čiju romantičarsku utopiju "sretnih devedesetih" srećom još rijetko tko dijeli. Zanimljivo je da se njihovim pozicijama opasno približila i vladajuća stranka izborom notornog reakcionara Hebranga za svog kandidata. Taj propust vjerojatno će skupo platiti poraznim izbornim rezultatom. Potencijalno puno opasniji oblik antidemokratske vladavine predstavljaju populisti i autoritarci Bandić i Primorac. Milan Bandić je svoje mjesto zagrebačkog gradonačelnika godinama osiguravao kupovanjem potpore "velikodušnim" dijeljenjem javnih financija odabranim grupama i stvaranjem gotovo feudalnog sustava ovisnosti i patronatstva, dok Dragan Primorac uz to nudi i zaokret prema autoritarnijim oblicima vladavine, prijeteći pooštravanjem zakona i "čvrstom rukom". Njihov model vladanja ne čini nikakav stvaran odmak od neoliberalne antiradničke politike, ali njihova sklonost da se prikažu kao netko tko će vlastitim autoritetom pomoći uklanjanju najgorih tranzicijskih problema prikazuje njihovu politiku kao "bližu narodu". Stoga autoritarni populizam ove vrste predstavlja model buržoaske vladavine s dobrim izgledima za budućnosti, pogotovo s obzirom na ambicije ovog dvojca nakon izbora. Kao sušta suprotnost tom modelu nastoje se prikazati liberali Pusić, Josipović, Škare-Ožbolt i Kajin. Oni najgore posljedice tranzicije neće rješavati "silaskom u narod", nego će dapače za njih optuživati nedosljedno provođenje liberalnih reformi, onih istih koje su te posljedice i proizvele. U toj specifičnoj mitologiji nije kapitalizam uzrok socijalnih problema, nego neki tobože specifični "hrvatski kapitalizam". Liberalna mitologija živi na dvjema zabludama: prva je da doista postoje europska socijalna društva bez korupcije i siromaštva kojima se samo treba približiti, a druga je da se kapitalističkim razvojem od Hrvatske može stvoriti zemlja s ekonomskom strukturom sličnom onoj Zapadne Europe, čime se potpuno ignorira činjenica da Hrvatska nije zemlja izvoznica kapitala i da to, s obzirom na konkurenciju, ni ne može postati. Prema liberalima, jedini razlog zbog čega Hrvatska već ne živi u mitskom raju "europskog društva" je taj što nije imala dovoljno "sposobno" vodstvo, što je propust koji bi se nadoknadio, naravno, njihovim izborom na odgovarajuće funkcije. Međutim, ako znamo da njihovi programi za dostizanje toga predviđaju daljnje žrtvovanje "gubitnika tranzicije", njihova "sposobnost" da ih dosljednije provode i nije neka reklama koja bi ikoga trebala privući. Posebno mjesto među liberalima zauzima Kajin, ali ne zato što bi nešto iz njegovog programa značilo odmak od antiradničke agende, nego zbog specifičnog marketinga i krajnje populističkog diskursa kojima sebe pokušava predstaviti kao "ljevicu". Taj političar već godinama parazitira na "antifašizmu", naravno lišenom svakog revolucionarnog karaktera, a istovremeno djeluje i kao beskompromisni borac za standard saborskih zastupnika, njihova parkirna mjesta, njihove ogromne plaće i besplatne kave. Kajin i sada crvenom bojom i uzdignutom šakom prijeti da će se i dalje dosljedno boriti za prava "poštenih poduzetnika" protiv "tajkuna", kao da među njima postoji ikakva razlika. S Damirom Kajinom smo, u nedostatku ljevice, dobili kvazi-ljevicu koja nije zaboravila crvenu boju i borbene parole, ali je zaboravila svaki sadržaj koji bi je odmakao od antiradničke agende upravljačkih struktura.
http://www.crvena-akcija.org/index.php?option=com_content&view=article&id=214:predsjedniki-izbori-paleta-antiradnikih-kandidata&catid=34:hrvatska&Itemid=58